Prizrenski susreti pjesnika/ Knjižara Altera 11.02.2023.
Besjeda na temu: Svjetlost i tama pjesnika – Mustafa Balje
Svjetlost i tama pjesnika
Jednom, Tama otišla Bogu i rekla mu: Svjetlost me stalno proganja. Zadaje mi puno problema. Prati me od jutra do mraka i do večeri sam vrlo umorna. I kad dođe noć prije nego što sam završila svoj san i odmor, počinje me opet pratiti. Mislim da joj nikada nisam učinila ništa nažao. Mislim da je nikada nisam naljutila. Zašto me onda stalno prati? Zašto me maltretira? Šta sam joj krivo učinila?
Tada Bog pozva Sunce, izvor svjetlosti, i upita ga: Zašto stalno tjeraš jadnu Tamu? Uvijek bježi, skriva se, svuda traži utočište. Zašto je prati danonoćno tvoja svjetlost?
Sunce odgovori: Tama? Šta je to, ko je ona? Još je nisam sreo. Čak je ni ne poznajem. Nisam je još vidio, ali ako sam u neznanju učinio nešto pogrešno spreman sam zatražiti oproštaj. I kada je jednom prepoznam, reći ću svjetlosti da je više nikada ne prati.
Priča se da je prošlo mnogo miliona godina od ovog događaja a Bog još nije uspio spojiti svjetlost i tamu zajedno. Čak niti Svemoćni nema sposobnost da stavi tamu pred svjetlost jer tama i svjetlost ne mogu postojati zajedno. Nekada su toliko daleko a nekad blizu. Poput dva slana mora koja se, ipak, ne spoje.
Pomisao na svjetlost, čovjeka vodi ka nečemu krajnje polarizovanom, da su to dvije suprotne stvari koje su u stalnom antagonizmu. Svjetlost je u ljudskoj svijesti dobro, Tama – Zlo. Čovjekov um je uvijek na klackalici materijalnog i duhovnog, pozitivnog i negativnog, svjetlosti i tame, dana i noći, dobra i zla. Ne postoji ni jedna pozicija, niti tačka, sa kojom se um slaže u potpunosti. Pola uma će se složiti, a pola uma se neće složiti.
I onda se pojavi pjesnik. Sa svojim mikrokosmosom, u kom pomenuti aksiomi, postanu neka druga stvarnost ili, možda iluzija u odnosu na fenomen duše i srca.
U tom Bogu znanom međuprostoru, fluidu, pjesnik kopa, traga, ne bi li pronašao smisao. Ne bi li se približio tišini, koja stalno zuji u njegovom biću, i hrani ga.
U Bibliji je zapisano da je na početku bila – Riječ. Velikan pjesništva, Rilke, kaže da je ta prva Riječ na početku, upravo bila Svjetlost.
A najsavršenije čulno i vidljivo unutrašnje stanje, manifestacija veličanstvenog Božijeg sistema sastavljenog od slova i znakova, pretočenog u pisanu ili govornu formu nazivamo, jezik, dar je Božiji čovjeku, zbog kojeg su se pobunili i anđeli. Ne shvativši mudrost Božiju.
Taj jezik pjesnika, između svjetlosti i tame, je poput mreže koju mornari koriste kako bi ribu lovili. Nekada nešto ulove, nekada je mreža prazna. To morsko pavetnilo, netaknuto, nijemo leži tamo gdje je uvijek i bilo. I najbolja poezija svjedoči o toj nemoći da premosti taj ponor i vakuum.
Čak i kad prokrčimo put kroz tu najgušću mrežu simbola, da pronađemo beskraj, pohvatamo samo neke niti ljubavi, života i smrti. I ponovo nas nešto vrati u novi, zatvoreni sistem, vrtlog… Pojavi se nova gomila slova i riječi, koje pjesnik pokušava protumačiti.
Uporni ali i umorni, ostanemo usamljeni u potrazi za smislom. Bdimo i prkosimo tim našim kreacijama, poezijom, ploveći nama samo znanom stvarnošću ili možda iluzijom.
Poetsko nadahnuće pronađe nešto čega ranije nisi ni bio svjestan da postoji. Pjesnik, koliko toga napisao, kazao, ostane nedorečen i napusti ovaj svijest a da ne spozna ni sebe, a kamoli pojave oko sebe.
Nosimo čari svjetlosti i osjećamo svu težinu tame. Ipak, pravo pitanje za pjesnika je kako ostati uravnotežen između te dvije pojave, koje su naša hrana, voda i vazduh. Tako tumaramo, stoljećima kopamo po tamnim odajama naših duša, tražeći svjetlo. Ima li smisla govoriti o svjetlosti ako nema tame?
Pjesnici, oni najuporniji, se nadaju da će se nakon tame u tunelu, ipak pojaviti zračak svjetlosti. Poput one djece koja zarobljena tamom ispod ruševina Hataya ili Kahramanmaraşa, nakon stotinu sati, ponovo na svojoj koži, u svojim dušama, osjete toplinu svjetlosti.
Prije nego se pojavi ta svjetlost, vještom korisniku kremena, pjesniku, bezbroj puta zaiskri duša i srce, zadrhti tijelo, pojavi se vatra, nemir… Kao cvijet se pjesnik probudi, procvjeta, grli, voli, pati, čezne, tuguje, smije se ili plače, pišući svoje stihove?
Svjestan da ne može upravljati svjetlošću niti tamom!
