Ernesa Koljenović
Rođena je 17. jula 2003. godine u Prizrenu. Njeni roditelji vode porijeklo iz Plava i Gusinja u Crnoj Gori. Završila je Srednju medicinsku školu i upisala Pravni fakultet u Prizrenu.
Svoj prvi rad napisala je u drugom razredu osnovne škole. Kasnije se intenzivnije bavila pisanjem, tako da je 2019. godine na jednom takmičenju imala najveći broj poena. Neke svoje radove objavila je na društvenim mrežama. Objavila je zbirku pjesma pod nazivom “Oči boje espressa”.
Ovo je njena prva knjiga pjesama.
Pismo na radnom stolu
Dan za danom prolazi,
neka pitanja mi naviru,
poput hladnog potoka
misli se moje prepliću.
Je li zapravo to što želim,
jesi li ti taj koga želim?
Kažu da osjetiš pravu ljubav,
katkad je osjetim a onda kao da je nema
sve se to vrti u krug
pitanja bez odgovora,
ljubav čas je prava čas je ne osjećam,
ti nisi uvijek tu.
I ponovo pitam sebe
je li zapravo to što želim,
zar ovakav način života,
ovakvu ljubav sebi da dozvolim.
Znam da zaslužujem bolje
a već sutra ovo pitanje neće biti pitanje,
ja neću biti tu,
odgovor nije potreban, jer vratićeš film u glavi,
shvatićeš da dama pored pravog muškarca stari.
Uvenula ruža
Podigni čašu vina,
pokaži, lutko, da srećna si,
pokaži svima
da niko te vrijedan nije,
ni ljubav,
zbog koje suze noćima liješ.
Pogledaj sebe malo,
možda ti se ovoga puta nije dalo,
možda te sreća slabije prati.
Zastani, udahni, izdahni,
vrijeme je još uvijek sporo,
ponekad si bez svih njih dobro.
Budi nekom sreća koja se godinama pamti,
čak i onda kad kasni su sati,
ruža je tvoja nastala od vina.
Ma, pusti ih, ne budi toliko fina,
ljudi su to, vječite zvijeri,
ne budi zvijezda koja u strahu treperi.
Budi Sunce što jako sija,
nek te ne brine ako tvoj sjaj
drugima ne prija.
Kažem ti, lutko, podigni tu čašu vina,
pokaži im,
pokaži svoje demone svima.
Jer uspjeli su da ljubav jednu ugase,
mislili da svoju nesreću
od najveće ljubavi spase,
htjeli su da tvoja ruža u avgustu uvene.
Ubaci, lutko, u svoj život promjene
i ne daj im više da truju latice tvoje,
tako će tvoj život imati najljepše boje.
Zalazak sunca
Magični sati samo što nisu,
Sunce se već polako krije
iza jednog brda.
Kad bih se samo mogla približiti Suncu,
oblacima, putovati nebom,
upoznati sve te zvijezde i planete.
Brzo odlutam, pa zaboravim da je tu
pored mene
neko ko me stvarno voli.
– Princezo, magični sat sija upravo sad, sunce je zašlo, nebo je dobilo prelijepe boje. Želio bih ukrasti ples od tebe, kako bi čarolija nestala. Ti si oduvijek bila princeza, a ja ću, čim se na nebu zvijezde pojave, biti tvoj princ.
– Kako bih mogla odoljeti riječima čovjeka koji me toliko voli?
-Zar je potrebno čudo? Zar je potrebno čekati pravo vrijeme, zalazak sunca, mladi mjesec, prvi snijeg, zar je potrebno sve to da bi bili sa nekim koga volimo?
-Šta ako pravi trenutak prođe, jer zaboravljamo da je pravo vrijeme upravo sad.
-I da je svaki trenutak pravo vrijeme.
-A u ljubavi svaki zalazak sunca je magičan.