Gazmend Beqaj je rođen 29. novembra 1962. godine u Prizrenu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Prištinskom univerzitetu – PMF i stekao zvanje profesora biologije. Radi kao profesor u Srednjoj medicinskoj školi u Prizrenu. U duši je sportista i poeta. Dugo godina bio je član reprezentacije Kosova u strijeljaštvu, osnivač i prvi predsjednik Litreranog kluba “Pjetër Bogdani” na PMF-u. Živi i stvara u Prizrenu. Do sada je objavio dvije knjige poezije i aforizmima: „Da pišeš o ljubavi“ (Të shkruash për dashurinë) i „U prstenju vremena“ (Ne unazat e kohës) .
Iz recenzije Migene Arllati za knjigu “Ne unazat e kohës”:
Gazmend Beqaj kao svjedok nimalo mirnih događaja, demaskira nevjerno vrijeme i poziva da se ne prešutkuju nepravde. Nemajući nikavo oružje da ratuje protiv zlodjela vremena i zle duše, on odbija da šuti i bori se oružjem kojeg ima – olovkom, pisanjem, mislima bačenih na papir, koji se pretvara u cilj i svrhu života. Nije slučajnost da njegove kreacije imaju oblik aforizama, noseći u sebi težinu, zrelost i logične misli najvišeg nivoa. Na taj način, teži da bude onaj koji uzdiže dobrotu postajući, u neku ruku, advokat i sagovornik vrijednosti i temeljnih prava našeg života. Sa pravom intelektualca on ima hrabrosti da izrazi kritičnu misao u korist pravde, principa i moralnosti ovog društva i nove države. Svaki stih Beqaja liči galebu koji leprša u vazduhu, promatra, konstatuje, inspiriše, kreira i na kraju reflektira o svemu što se događa u i oko njega…
Noć velike samoće
(pjesma posvećena pokojnom bratu)
Svakog sutrašnjeg dana prate me sjenke
Sjenke što šute
sjenke što dušu mi lome
Sjenke čovjeka koga više nema…
Svaki sutrašnji dan vraća mi vrijeme
Koje sam s tobom proveo
Čujem tišinu tvojih riječi
Vidim sjaj tvoje dobrote
Vraćam se u noći velike samoće
Kada si mi uz zdrobljenu dušu
Sa bolom u grudima
govorio o sudbini pjesnika
kojeg starost ne dostiže.
Dok si bolno tražio izgubljenu nadu
Po mračnim sjenkama pune gorčine
Sa užasom i strahom je splasnuo
zatvoreni vrisak u tebi
Vi ne znate ko je došao među nama
vi ne znate što će se dogoditi sutra
stavite, stavite sofru,
stavite sofru moju pogrebnu
sva ta žeđ
sve te kiše
te noći velike samoće
sa kojima će duša pjesnika
odlepršati u vječnost.
Umiranje domovine
Tamo je domovina, sine moj
tamo gdje udišeš slobodu
i osjećaš se dio te slobode
tamo gdje nada tvoja nalazi sebe
a ti se osjećaš svoj na svome
Tamo gdje tragovi
preživljavaju korak tvoj
a cilj tvoga života sjaji
Tamo je tvoja domovina, sine moj
preko močvare šutnji što raspršava strah
preko uklete sudbine
uhvaćene u zamku života
preko žeđi za životom
što i kamen lomi i niče k’o cvijet
Tamo je tvoja domovina, sine moj
tamo gdje tvoja riječ ostavlja trag
a snovi te ostavljaju bez sna
tamo gdje pucanj gluposti
pretvara se mudro u divnu ljubavnu melodiju
U potrazi svojih snova
Nikada više ne okreći glavu unazad
Kćeri moja, koliko god me muči nostalgija
koliko god želim da te blizu imam…
ne dozvoli da te uzme san ispod sjenke sumnji
jer snovi trebaju hrabrosti a ne sna kćeri moja
Ne okreći nikad više glavu unazad, kćeri moja
prati zov srca mudro požudno
u potrazi sudbine
u potrazi svojih snova
jer lišće uvijek ima istu težinu, kćeri moja
vrjeme je ono što ih baca na tlo…
Ne okreći nikada više glavu unazad, kćeri moja
sa leptirima uzburkane duše
ti kreni sa krilima mladosti
u potrazi žeđi sadnice za životom
sa snovima ispod pazuha
i sa mnogo nade
da ljubav u tebi umrijeti nikad neće
U prstenju vremena
Godine su, prijatelju moj
Godine su to
Što kao lavina uzmu sa sobom
želje požudu i strast
ostavljajući za sobom
kao ruševine uspomene naše
u kasnim satima
samoće čestice duše pune nostalgije
bore naše
Godine su, prijatelju moj
godine su to
što kao jesenje lišće
bacaju nas na tlo
skidajući sa nas
onako prosto
od svega onoga
sto smo nekada voljeli
Bez životna slomljena grana
bez volje, bez riječii
bez daha
Godine su, prijatelju moj
godine su to
Sa vjetrovima
kišom i olujom
Što nam uzimaju sa sobom
sva zadovoljstva života
dovodeći samoću u nama
rane, bol i uspomene
što blijede u prstenju vremena
Lektorisao: Sadik Idrizi