Prizrenski susreti pjesnika
Povod intervjua sa Gazmendom Beqaj pjesnikom iz Prizrena je izlazak iz štampe njegove treće po redu zbirke pjesama “Pështjellim emocionesh” (“Zbrka emocija”). Njegove pjesme, životna filozofija i oštar i kritički um o životu i društvu u kome živimo zaslužuju pažnju i poštovanje.
- Ova je vaša treća zbirka pjesama. Po našem utisku u ovoj zbirci više nego ranije vi prevazilazite “esnaf” pjesništva i donosite više filozofskih i umjetničkih detalja u vašim stihovima ? Da li je stav da pjesnici trebaju biti intelektualci i umjetnici, neophodan za književno stvaralaštvo?
Poezija je proizvod duše, a ne nešto što se može naučiti, međutim, snažna pjesma koja pretenduje da prenosi poruku društvu, mora u sebi nositi i mrvicu filozofske mudrosti.
Svako ko ima malo poetske duše to može staviti na papir, ali ostvarenu pjesmu može napisati samo intelektualac koji uspije da otkrije svu krhkost svoje duše, preplićući je sa filozofijom i mudrošću života.
- U pjesmi “Dobar čovjek” vaša skepsa prelazi u sumnju da u vašem ogledalu ne prepoznajete više čovjeka koji je vjerovao u ljude, datu riječ, ljubav, dobrotu. U drugim sličnim pjesmama kao “Smrt” i sl. donosite sumornu stranu života. Da li je ta skepsa trenutak ili je ona kumulativna na naslagama života?
Ne pišem da bih se dopao drugima, pišem da bih otkrio krhkost svoje duše, da je opišem i razotkrijem i da bi kritikovao stvarnost u kojoj živim.
Nisam ja unosio mrak u naše društvo, kroz svoje pjesme opisujem samo tamu koju sam tamo zatekao jer vjerujem da dijagnozom bolesti činim prvi korak ka njenom liječenju. Stoga na beskompromisan način, bez kleveta i servilnosti, razotkrivam ovo vrijeme nevjere i pozivam da se ućutka nepravda.
- Vrijeme, iskustvo ili godine su primjetne u vašem stvaralaštvu, one donose mudrost, zrelost, vi pišete o temama koje su aktuelne poput nasilja u porodici i sl. Postoji li zamka da se takve pjesme “utope” i njihova poruka ne stigne do željene destinacije zbog pretjerane medijske eksploatacije teme?
Moja poezija je Ja, pa kroz nju smatram da ispunjavam obavezu i intelektualno pravo da kroz svoje pjesme i poetske rečenice kritički izražavam svoje stavove o devijantnim pojavama društva.
Godine, kao najbolji učitelj života, me obavezuju da progovorim jer nemam drugog oružja za borbu protiv zla osim riječi, pa se svojim intelektualnim pravom usuđujem iznijeti svoje kritičko mišljenje pokušavajući izbjeći zamke medijskih ponavljanja.
- Kakvo je stanje danas u književnosti na albanskom jeziku na Kosovu? Postoje li stvaraoci koje možete izdvojiti i koji po vašem mišljenju prevazilaze nivo nacionalne književnosti.
Nije slučajno da je naslov moje knjige “Zbrka emocija”, jer sam ovim naslovom želio da opišem našu umjetničku scenu kao zbrku interesa i individualnih kompleksa sa tvitovima pjesničke nevinosti koji se miješaju sa aromom prizrenske lepinje i ćevapa u poetskoj sceni, gdje svi i svašta pišu i ocjenjuju.
Srećom, mnogo je mladih ljudi koji svojim vrijednostima postižu uspjeh i izvan granica mentaliteta našeg društva i države.
- Smatrate li da su ljudi (čitaoci) na ovim prostorima zatvoreni u svojim krugovima nacionalnog, lokalnog, plemenskog i da ne mogu primijetiti univerzalnost umjetnosti i kulture?
Prava poezija je ljepota koja ne poznaje granice i svako ko se sjeti da je može zatvoriti u okvire nacije ili svog primitivizma, nikada neće postati pjesnik. A ove tendencije su nažalost jako izražene na našim prostorima kao izraz nedostatka inspiracije neznanje i intelektualne i poetičke nemoći.
- Kako navesti ljude da pročitaju knjigu, kako da saslušaju druge ljude a kako da napišu i sami svoju pjesmu ili priču?
Poezija je ljepota života i ljepota te čini jedinstvenim, pa vjerujem da je najbolji način da ohrabriš druge da čitaju knjigu jednostavno unijeti ljepotu životnih boja na stranice knjige.
- O čemu razmišljate ovih dana?
Da li je vrijedjelo…!?
Prisjećajući se bosanske narodne mudrosti koja kaže da “za ideale ginu budale”, pitam se da li je vrijedilo sve te žrtve, sva ta prosvijećenost, sav taj znoj i strah za zgažene ideale za slobodu koja nije ispunila sva svoja očekivanja.
Da li je vrijedjelo biti dobar čovjek u društvu punom zla!? Vrijedi li biti pravedan u društvu u kojem se pošteni mrze i ignorišu i tretiraju kao bijednici!?
To je kao šekspirovsko pitanje i kada on nije našao odgovor, ko sam ja da ga nađem!?
Katedra Slobodnog Uma
