Ta surovost i ljepota mog zavičaja, taj veliki leptir, nikada me nisu napustili…
Povod razgovora s književnikom Mustafom Baljeom je objavljivanje njegovog romana-prvijenca “Kazivanje Velikog leptira”. Nakon šest knjiga poezije i jedne koautorske antologije, Balje se oprobao prozom – historijskim romanom. Djelo je, prema riječima autora, proizvod višedecenijskog rada i, svojevrsno je traganje za ljudskim integritetom, slobodom…
Na nedavno održanoj promociji u Prizrenu, Balje je između ostalog kazao:
“Sve napisano, likovi i događaji, su u stvari proizvod višedecenijskih, čestih, razgovora sa mojom majkom Zinetom… Njoj sam vječno zahvalan. Njena izvanredna naracija, detalji, hronike iz života, su me motivisali da to pretočim u roman”.
Ovaj izdavački poduhvat sarajevske kuće “Connectum”, (Biblioteka Vrtovi), kako je Dr. Muljaim Kaćka rekao na promociji održanoj krajem avgusta prošle godine, je ujedno i prvi roman jednog kosovskog Bošnjaka koji je objavljen u BiH.
Glavni urednik romana je Ajet Arifi, recenziju je radio akademik Ferid Muhić, lekturu Džemaludin Latić, dok su, u tehničkom smislu svojim likovnim kreacijama; ilustracijama i dizajnom naslovnice, roman obogatili: Šaban Abdula i Davud Zukić.
- Nakon šest knjiga pjesama, odlučili ste se, i napisali vašu prvu proznu knjigu. Koji je bio povod?
Mustafa Balje: Roman “Kazivanja Velikog leptira”, je nastajao više decenija. Uvijek postoji neka snažna motivacija, poriv, koja ti jednostavno ne da mira. Moja majka Zineta, koje nema među živima (neka joj se Bog smiluje i podari Džennet), mi je mnogo pričala o sudbinama ljudi rodne nam Restelice… Mnoštvo video i tonskih zapisa, svjedočenja, kazivanja, usmenih predanja o sudbinama njenih najmilijih, tinjalo je i do prije nekoliko godina pravilo neviđeni pritisak u mojoj glavi i mislima. Osjećao sam teret, po malo i grižu savjesti. Često sam sebi postavljao pitanje, što će se desiti s ovim majčinim pričama, amidže Idriza i emocijama drugih kazivača, kuda će sve te suze nestati, ako se ta kazivanja ne objave. Htio sam da prekinem taj, nama predodređeni, lanac šutnje. Želio sam da ostavim trag i napišem tu knjigu. Taj moj doživljaj, to uzbuđenje je u momentima pisanja bilo čak jače od same kreacije.
Te likove, njihove sudbine, još sanjam, a kada se probudim tragam za odgovorima na kompleksna pitanja: Kako su naši preci krčili put opstanka u najtežim trenucima u periodu od početka 20-tog stoljeća pa do danas. Kako su preživljavali nedaće, golgotu, gurbedžijski život, kako su se mučili izdržavajući svoje familije, da li su voljeli, čeznuli…, u vremenima tranzicije, od Osmanlija i njihovog odlaska, zatim uspostavljanja vlasti Kraljevine Jugoslavije, o njihovom životu u novoj Titovoj Jugoslaviji i u vrijeme Rankovićeve strahovlade. Dakle, do negdje sedamdesetih godina prošloga vijeka.
Da ne bude zabune, nisam pisao historiju, jer to nije područje koje najbolje poznajem. Vremenska distanca od pola vijeka je zasigurno uticala da hladne glave ali vrućeg srca, napišem ovo prozno dijelo, da javnosti predočim poetiku moga naroda. Bog mi je dao tu mogućnost, napisao sam tarih rodnoj Restelici i njenim ljudima.
Što će „Veliki leptir“ u naslovu?
Davno sam jedan svjetionik koji bdi nad rodnom mi Restelicom, koga svi znaju kao šumarak Gašćen, u svom poetskom uratku, „Ademov mjesec“, nazvao velikim leptirom. Od malena me je to brdo svojim izgledom podsjećalo na ovaj insekt, s raširenim krilima. U umjetničkom smislu to mjesto je izvor snažne metafore i nadahnuća. Tu sliku čuvam duboko su sebi. Još od najranijeg djetinstva, kada sam napustio Restelicu 1971. godine. Ta krila u oksimoronskom smislu lepete i prkose stoljećima i duže. Ta surovost i ljepota mog zavičaja i taj veliki leptir, nikada me nisu napustili.
- U pet kazivanja donosite priče o običnim ljudima iz Gore i njihovim sudbinama. Može li se izdvojiti zajednička crta ovih ljudskih sudbina?
Mustafa Balje: Opstojnost, rezistencija, prkos, moralne vrline, ljubav prema najbližima, čovjeku ali i prema rodnoj grudi, zatim slutnja, šutnja i strah, sve su to zajedničke crte mojih junaka; mula Ćazima, Ajše, Džemala, Nezira Isakovića, Sinana, Čkulja, Asima, Alije… Ove osobine su krasile gorštake iz Restelice.
U širem kontekstu, teror, zulum, pogrom, glad, migracije, lažna sloboda, više od stoljeća su bili samo dio usmenih predanja koje su naši preci ili stariji ljudi šaputali najužem dijelu familije. Uz išarete su prenosili priče iz prošlosti mlađim naraštajima. Vladari i sistemi koji su se mijenjali u periodu koji obrađujem, su nametali svoje viđenje historije, dok je naš narod bio izložen strahom i šutnjom. Sve je to bilo “začinjeno” nekakvim džentlmenskim sporazumima i memorandumima o trajnom nestanku Gorana, generalno gledano Bošnjaka.
Od 80-ih godina prošloga vijeka pa do danas, polako počinju da blijede te osnovne karakterne crte koje su krasile naš narod u Gori.
A i nije se smjelo pisati, govoriti o sebi, o svom etnosu, o stratištima, nevino ubijenim i prognanim ljudima. Postojao je moratorijum na istinu. U narodu je bio prisutan, nažalost i dalje je, štokholmski sindromom ili još poznatiji kao sindrom – kada žrtva zavoli dželata.
- Čini se da peto kazivanje donosi najsnažniji utisak o zlim vremenima? Čin da glad navodi čovjeka da “proda” svoju trudnu ženu da bi mu “kupci” zauzvrat dali dvije vreće žita, prevazilazi manje ili više znane priče i ulazi u najveće iskušenje koje je zadesio na izgled “nevažne ljude”.
Mustafa Balje: Glad, koju današnje generacije, ne mogu ni zamisliti, čovjeka može natjerati da učini svašta. Ipak, kod lika iz romana koji je doživio takvo posrnuće, pojavi se i griža savjesti. Svojim pokajanjem, Aliji se, koji je bio primoran na takav čin “prodaje” svoje žene, kako bi obezbjedio hranu svojim ukućanima, otvara jedan novi horizont samospoznaje i ličnog preispitivanja odluke koja se, pod normalnim okolnostima, kosi sa zdravim razumom. On pad pretvara u let. Upravo kao što mislilac Ibn Arabi kaže: ”…i pad je let”. Toga će te naći i kod “kupaca”, odnosno jednog imama koji će ipak organizirati Alijino i Zuhrino bjekstvo.
Peto kazivanje, nam otkriva i još nešto. Politički kontekst, osvajački mentalitet kod Austro-Ugara, preciznije zlodjela Bugara, koji su u vrijeme Prvog Svjetskog rata, dakle, te 1915. godine okupirali područje Prizrena i Gore. Bugarska vojska je činila neviđene zločine, uspostavljajući svojevrsni “embargo” na hranu, na goli život. Najviše je bilo pogođeno stanovništvo Gore, posebno Restelica. Tako je bilo i u Župi. Dijelovi svjetske populacije su često patili od trajnih perioda gladi. U mnogim slučajevima, glad je bila rezultat poremećaja u snabdijevanju hranom izazvanih ratom, kugom ili vremenskim katastrofama i u takvim situacijama, ljudi ne biraju način kako stići do hrane i vode.
Ovdje bih još dodao da smo mi kao narod skloni krivicu prebaciti nekakvom imaginarnom zlu, vremenu… Nekom nelagodom, zbog reakcije koja će uslijediti od onih koji kreiraju ili čine to zlo, spremni smo na nekakvu amnestiju ili, bolje reći, amneziju.
Zato je kultura sjećanja kao pojam do nedavno bila nepoznat u našem narodu.
Historijski kontekst pojedinih zločina koji su obilježili 20. vijek, kao i s njima povezana mjesta sjećanja i komemoracije, činjenica je, česti su predmet političkih manipulacija ili negiranja ali i umanjivanja zločina. Uzimajući u obzir da se dugi niz godina o zločinima u kojima su Gorani, uopšteno Bošnjaci bili žrtve, nije javno govorilo, trebalo bi organizirati naučne konferencije i okrugle stolove, posjetiti stratišta, staviti obilježja, sa ciljem razvijanja kulture sjećanja ali i slanja jasne poruke mira, da se takvi zločini nikome i nikada ne ponove.
Svi mi imamo obavezu da preuzmemo dio odgovornosti prema generacijama koje dolaze. Moramo učiti našu djecu, o šehidima kod Javora, o velikoj gladi u Gori, o Bitci za Čanakkale, o Barskom masakru, o Srebrenici, pa i o Šahovićima i drugim našim mjestima stradanja. Ne da bi svojoj djeci usadili mržnju ili potrebu za osvetom. Naše je oružje kalem, znanje, pisanje.
Ako budemo poučavali svoju djecu onome što nose naša srca i duše, vjerujem da smo na pravom putu. Koliko god taj put izgledao dug i nesavladiv, nema drugih prečica. Vremena se mijenjaju i mi moramo. Ne trebaju nam jadikovke, niti tužbalice, potrebno je da usadimo u svijest naše djece da se nemaju čega stidjeti niti da budu gurnuta u nekakav inferioran položaj. Dužni smo to našim precima.
- Vremenski gledano priče su smještene u historijskim vremenima ratova, gladi, državne represije u prošlom stoljeću. Kako vam danas izgleda položaj običnog čovjeka u Gori?
Položaj običnog čovjeka u Gori je, nažalost, uslovljen manjim dijelom sveukupnim ekonomskim i političkim prilikama na Kosovu ali i regionalnim i globalnim kretanjima. Na prostoru Gore nema ratova, niti gladi, represija, ali se vrši suptilni i sve više otvoreni pritisak od nekih centara moći u regiji. U prvo vrijeme iz Srbije, onda Makedonije, a u posljednje, Bugarske. Protivno svim konvencijama o ljudskim pravima, vrše se manipulacije, iznuđivanja, ucjene nad našim stanovništvom, u zamjenu za “čarobnim” pasošem koji otvara vrata spasa i blagostanja Zapada. U stvarnosti su to planovi o trajnom iseljenju i našem nestanku. Nažalost, u sve te prljave rabote su uključeni i ljudi kojima, u stvarnosti, nije stalo do Gore. Toga ima i u drugim našim sredinama, u Župi, Podgoru.
- Postoje li zanimljiva kazivanja za koje ste čuli a niste iz nekih razloga objavili u vašoj knjizi?
Mustafa Balje: Književnika ili pjesnika zamišljam kao čovjeka s ličnim integritetom, koji ne bi trebalo sam sebe cenzurirati, postavljati sam sebi barijere, zidove. Istovremeno, ni po koju cijenu književnik ne smije širiti mržnju i netrpeljivost. Svjedoci smo šta su mnoga djela proizvela na ovim našim prostorima tokom 90-ih godina prošloga vijeka. Tokom pisanja romana, kopajući po našoj prošlosti, slušajući neka usmena predanja koja možete čuti ne samo u Gori, nego i Župi te Podgoru, zanimljiva mi je naša zajednička prošlost, posebno bogumilska. U tom smislu, u začetku je jedno moje novo djelo s radnim nazivom “Zidina”.
- Dali će vaše buduće književno stvaralaštvu nakon ove knjige naginjati više prozi nego poeziji?
Mustafa Balje: Sebe više smatram pjesnikom. Poezija je moja domovina. Nedavno, Ruždija Adžović, moj prijatelj, pisac i novinar iz Sarajeva, kaže za mene u njegovom osvrtu na moj roman “Kazivanja Velikog leptira” da sam “ostvaren pjesnik” i da sam ovim romanom “zakoračio u prozne vode”. Moj prostor, moj nedostižni a toliko blizak svijet je – svijet poezije.