U razgovoru koji slijedi donosimo priču o autoru čije su riječi oživjele sjećanja jednog vremena i ljudi iz podnožja Šar-planine. Njegove pripovijetke, ispričane blagim i autentičnim jezikom „Našinaca“, čuvaju dah prošlog stoljeća, ali i osjećajnost koja ostaje prepoznatljiva i današnjem čitaocu.
- Molimo vas da se ukratko predstavite našim čitaocima.
Es Selamun alejkum
Ja sam Raim Murati iz Nebregošta, autor sam knjige: “Nebregošte, život, adeti, tradicija”. Rođen sam 1947. godine, od oca Seljmana i majke Ćamilje. O mojem djetinjstvu neću mnogo pričati, jer je u ono vrijeme devedeset posto djece živjelo u oskudici i neimaštini… Osnovnu sam školu samo 4 razreda završio tu u selu, i to je bio kraj mojeg školovanja. U svojoj 12 godini (1959) počeo sam sa mojim rahmetli ocem raditi na građevini. Ljeti sam radio na građevini, a preko zime čuvao sam ovce u najam po Župskim selima. Godine 1966. otišao sam na odsluženje vojnog roka koji je u ono vrijeme trajao 18 mjeseci. Poslije vojske to jest 1969. godine otišao sam na rad u Francusku. Tamo sam bio 14 mjeseci, stekao sam vozačku dozvolu i vratio sam se natrag. Ljeto 1970. godine proveo sam u rodnom selu, a na jesen te iste godine došao sam u Njemačku gdje se i danas nalazim. Godine 2012. sam u zasluženu mirovinu (penziju).
- Moram odmah na početku razgovora primijetiti da je vaš pripovjedački talenat dugo bio skriven u vama. Kako se rodila ideja da vaša kazivanja dobiju pisanu formu i to podijelite s ljudima ?
Moj odlazak u mirovinu iako svi mi koji radimo, težimo da doživimo tu “penziju”, ali odlazak u penziju za mene lično značio je kao odlazak u izolaciju. Na svu sreću pojavile su se mnoge društvene mreže (elektronsko doba) gdje sam počeo da i ja ponešto komentarišem a s’vremenom i da objavljujem. Ideja o pisanju došla je spontano. Poslije objavljivanja pojedinih priča ili događaja, uslijedili su komentari a i molbe da i dalje objavljujem te neke priče koje je davno pokrila prašina zaborava. Kod čitalaca probudio se duh interesa za našu prošlost, željeli su to koliko-toliko da znaju o nama, o sebi. Pošto sam ja počeo da pišem na mom “bosanskom” neki su to tražili da pišem na našem maternjem jeziku, kako bi te priče ili kazivanja dobile svoju pravu autentičnost, vrijednost, a i sačuvali bi se riječi koje postepeno “izumiru”. Ja sam to prihvatio, mada nisam bio sasvim siguran da ću ispuniti obavezu koju sam dao.
- Vaše pripovijedanje počinje u ranom djetinjstvu, od priče “Nebregošte gori”. To je sredina prošlog stoljeća, ali akteri iz tih vremena pamte i događaje iz ranijih decenija. Može li se reći da vaše priče o selu svjedoče o čitavom jednom stoljeću?
Poslije nekoliko objavljenih priča, došao sam na ideju da nešto napišem o požaru koji se dogodio 29. jula 1956. godine. Požar je zahvatio jednu cijelu mahalu. U jednom trenu ljudi su ostali samo u najlakšoj odjeći što su imali na sebi u tim ljetnjim danima. Njihova borba, a i borba svih mještana kao i mještana svih okolnih sela u pružanju materijalne, fizičke i psihičke pomoći. O tome sam danima razmišljao i potajno očekivao da će se neko od intelektualaca sjetiti da napiše i otrgne od zaborava. Nažalost nije se takav nije pojavio. A meni je bilo žao, jer sam ja taj događaj kao devetogodišnji dječak doživio, i da odjednom nestane, da se ništa ne zna, smatrao sam da je šteta.
Opisivanjem ovog događaja ima šire razmjere, jer je bilo sudionika koji su kazivali svoju (raniju) prošlost. Tako je njihovim kazivanjem opisano cijelo dvadeseto stoljeće.Tu je opisan život, adeti koju su se vremenom mijenjali, ali tradicija je ostajala i ona treba ostati, nju ne smijemo mijenjati…
- Priča “Ašiklijski dertoj” jedna je od, po našem mišljenju, najznačajnijih u vašoj knjizi. U sebi nosi momenat neostvarene ljubavi, izražene šutnjom dvoje ljudi koji hodaju od Rečana do Nebregošta. Da li je i “šutnja” način iskazivanja ljubavi?
U jednoj mojoj priči o skrivenoj čežnji, o ljubavi koja se nije smjela javno iskazati, ljudi su pronalazili načine da je iskažu; ćutanjem, kroz pjesme ili bilo-kako, ali je ona obznanjena, niko ju je nije mogao sakriti i ponijeti je sa sobom do vječnog boravišta. ( postoje tri stvari koje se ne mogu sakriti a to su: kašalj, siromaštvo i ljubav (ašik)…
- Veliki značaj vašeg djela leži u jeziku — autentičnom, blagom i savršeno razumljivom ljudima koje opisujete, kao i “Našincima” u cjelini. Smatrate li da taj jezik treba sačuvati?
Opisivanjem ovakvih priča i nekih starih pjesama, kao na primjer pjesma: “što se belji gore iznad sela, dalj’ je aljem elji dragi kamenj? Nit’ je aljem nit’ je dragi kamenj, već tue mi sa ovce iljadnice”… kroz njih oplemenjujemo svoj maternji jezik i čuvamo puno riječi od zaborava.
Po meni je jezik, maternji jezik svjetinja! On se ne smije mijenjati, izuzev prihvatanje “službenog jezika”. Zašto ovo govorim? Pošto živimo rasparčano u manjim urbanim sredinama, ne možemo sve dijalekte da uklopimo u jedan službeni jezik. Zato neka to bude jezik jedne veće zajednice kao službeni, a svi drugi neka se služe svojim maternjim. Ovo je samo moje mišljenje.
- Šta je sve po Vama potrebno uraditi da se sačuva “našinski jezik “ .
Da bi se maternji jezik sačuvao potrebno je više literature pisane izvornim maternjim jezikom. Do sada nažalost to nije učinjeno, ali možda i nije bilo mogućnosti?… Međutim od sada pa ubuduće apelujem na intelektualce, a naročito prosvjetare da se više posvete da ostave trag. Svako ponešto zapiše iz svog okruženja na svom maternjem i udruže zapise, tako ćemo sačuvati naš jezik.
Katedra slobodnog uma