– Šta znate o historiji nastanka Nibet muzike na ovim prostorima?
Prema priči koju sam čuo od starih majstora Jakupa i Beqira bio je jedan majstor Kenc od Zlipotok koji se među prvima spominje kao veliki majstor. Od njega je i nastala tradicija da se svira spuštajući se sa brda Jelica do sela Brod. Naime on je bio iz sela Zlipotok i njemu su na Jelici postavljali ručak i odatle se spuštao svirajući do sela. Zatim se spominju majsor Xhemo od Globočica i njegovi sestrići majstori Jakup, njegov brat majstor Amit i majstori Tair i Shaban. Spominje se kao veliki majstor poznat i po svojoj mirnoći i dobroti majstor Beqir.
Njihova karijera je krenula dvadesetih godina prošlog vijeka.
Majstor Xhemo je bio legenda ne samo po melodijama (kajdama) koje je osmislio i svirao nego i po pričama o velikoj ljubavi prema ženi i tragediji koja ga je zadesila sa djecom. On je osmislio melodije nakon smrti njegove žene i odlazio da ih svira na njemnom grobu. Postoji i čuvana njegova melodija “Hasan more” gdje on doziva svog sina koji je nestao u šumi.
Majstor Jakup se proslavio i bio je veliki majstor. Rodio se u selu Buqe (Buče) u Opolju i kao mlad se doselio u Prizrenu. U glavnom je svirao sa svojom tajfom u Gori, Oplolju i Župi. Svadba se u to vreme nje mogla zamisliti ako Jakup nije tu. Njegova tajfa je bila angažovana samo na velikim i imućnijim svadbama.
Sastav tajfe (orkestra) u početku nisu činili samo rođaci. Majstor Jakup je imao svoje drušvo, dugo je svirao sa majstorom Tairom koje je bio iz Ljubičeva i on se kao mlad doselio u Prizren.
Većina majstora u to vreme je živjelo u selima Gore i Opolja. Majstori Jakup i Tair su isključivo živjeli od muzičkog zanata dok su ostali pored muzike radili su i kao kovači. Zarada je od muzičkog zanata i tada i sada bila pristojna i od te zarade se moglo živjeti.
Melodije koje su izvodili majstori su bile pesme i govorile o ljubavi i životu. One su se izvodile u Opolju, Gori , Župi, Žuru i oblast Vrini ali priče koje su govorile melodije su znali u potpunosti samo stanovnici Gore.
Majstor Shaban iz Mušnikova je bio popularan u Župi i svirao i po srpskim svadbama u Sredačkoj i Siriničkoj Župi selima Sevce, Jažince, Gotovuša. Pored majstora Šabana u ovom dijelu su svirali i majstori Taip i Abaz. Ja sma isto svirao prije od prilike 47. godina na svadi u selu Sevce u Siriničkoj Župi.
Posle ovih majstora dolazi sljedeća generacija koju predvodi veliki majstor Rasim zvani Pržajko. Rodio se u drugoj dekadi prošlog vijeka u selu Žur. Radio je kao kovač i svirao po svadbama kao i njegov otac. Bio je veliki talenat, tehničar. Njegovu popularnost je malo omela sklonost prema piću.
Pored majstora Rasima su svirali i majstor Feriz koji se proslavio kao masjtor i kao čovjek, i trojica velikih majstora Shanija, Rexhep zvani Ćor i Syleman.
Nibet je turski, njega čine više od 80% melodije koje su turskog porekla kao na primer Čanakale, Ćeri Biba, Ćemalj Pašina, Osman Pašina, Doktorova i td.
Mali dio melodija su stvarali majstori sa ovih prostora od kojih ističemo melodije i pjesme kao “Jusuf Hadžina” (Džemiljina), “Hasan more” koje su stvarali autori kao što je majstor Džemo od Globoćica.
Mastor Shanija je počeo sa ovim zanatom sa 14 godina. Prvo je bio u tajfi sa svojim ocem majstorm Kadrijom, svirao je u tajfi sa majstor Bećirom, njega je podučavao majstor Zuljfija iz Tetova. Pet godina je bio sa majstorom Rasimom kao pomoćnik. Posle čega je napravio svoju tajfu u kojoj su mnogi svirali. On je pored muzike radio i oko petnaestak godina u državnu firmu “Printeks” koju je kasnije napustio.
Moglo je komotno da se živi od muzike, podizati djecu, napraviti kuću nije bilo rada u inostranstvu. Najveća zarada bila u Gori.
Pored Šanije isticao se majtor Syleman (sin majstora Amita) on je kratko svirao ovdje i otišao kao mlad u Njemačku.
Majstor Rexhep zvani Ćor je bi veoma popularan po gotovo u Gori, dobio je nadimak “Stero”. On je bio sin slavnog majstora Jakupa.
Iz te generacije bio je su i majstor Nezir Tairov sin – dugo je radio u socijalnom osiguranju. i majstor Muarem.
Sljedeća generacija u kojoj i ja pripadam su majstori: Mair Gashi (sin majstora Rasima), Bajram Veqkollari (Šanijin sin), Shemo Berisha od rijetkih čiji otac nije bio muzičar, Enver Berisha, Faket Veqkollari.
Ovo su proslavljeni muzičari i njih sam izdvojio.
O sebi
Karijeru sam poče sa majstorom Sylemanom, zatim sam svirao sa majstorom Bećirom jedno vreme sam bi sa majstorom Ferizom. Ispit sam položio kod majstora Redžepa. Bio sam jedan od najmlađih koji je vodio grupu počev od 1975. godine.
U tajfi sam svirao sa braćom. Po nekoliko godina za redom su samnom svirali majstori Majir, Šemo i Bajram: od 1975. do 1979. majstor Bajram; od 1980. do 1985. majstor Enver, od 1985. do 1989. majstor Majir, od 1989 do 1991. majstor Šemo. Devedesetih godina sam išo u Nemačku.
U Njemačku smo svirali na Romskim (Aškaliskim) i goranskim svadbama, išli smo i u Belgiju i Švajcarsku.
Razlika, u to vreme, od sviranje na Zapadu i kod nas je bila u tome što tamo možeš da povedeš u tajfi i svirače koji nisu prva liga. Ovdje ja ne smem da na primjer odem u Brod ili Kruševo a da nemam vrhunskog svirača na zurli sa sobom.
I na drugim mjestima se nije moglo bez solidnih majstora iz dva razlga da ne bi izgubio reputaciju a i bakših je znatno manji ako svirka nije dobra. Ljudi to razumiju i lako ti nađu grešku.
Danas idu i bez jakih majstora. Mlade generacije ne ne razume ono što znaju starije generacije.
Mogu da navedem slučaj kad smo svirali u Kruševo, bio je to jak Nibet ali je glavni majstor zaboravio dvije melodije “Mustafova” i “ O moj nanë”. Po završetku su nam ljudi prišli rekli da je bilo dobro ali da smo preskočili dvije melodije. Išli smo na dve nedjelje ponovo na drugu svadbi u Kruševo i glavi majstor je odsvirao sve melodije redom. Prišli su nam ponovo i rekli da je sada nibet kompletan. Nibet je trajao 2 sata.
U selo Brod se sviralo dva nibeta malo kraće, kod gazde na svadbu i kod mlade.
Ljudi bi posjedali u sobu i čekali svoju pjesmu. Svako je imao i čekao svoju pjesmu. Pjesma je bili tradicionalna u familiji i ona se nasljeđivala, tako da svako zna čija je koja pjesma.
Kako su vas ljudi tretirali na svadbi?
Kao dobre goste, po gotovo u Kruševo u Gori. U to doba standard nije bio kao danas, ja sam spavao i na paprat i u štali ako gazda nije bio imućan. Tad su kuće još uvijek bile sagrađene od kamena i pokrivene limenim tablama ili slamom. Ali smo bili tretirani kao dobri gosti.
Do mjesta gdje je svadbe išli smo pješke, na primjer do Restelice. U Restelici je bio običaj da se mlada uzima noću, tako smo išli i svirali u tami. Taj običaj je bio i u Brodu.
To je bilo vrijeme kad je bila veliko havalje. Kada su žene igrale gazda je zaključavao vrata tako da niko ne može vidi. Isto tako kad bi igrali muškarci ženama je bilo zabranjeno da gledaju. Taj običaj je trajao do polovine sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Dali se desilo da vam neki od gazde nije platio ili vas neko maltretirao na svadbi?
Ne. Nikad se nije desilo da nam nisu platili. Ponekad je došlo do nekih nesporazuma ali retko. Dešavalo se da nas neki pijani gost maltretira ali i to se rijetko dešavalo. U glavno su nas dobro tretirali.
Kako ste dijelili pare koje budete zaradili?
To je dobro pipanje. Neki nisu bili pravedni. Ja sam dok sam bio šef trajestriktno dijelio svima podjednako. Bio sam strog po tom pitanju, zato sam i imao koristi od ovog zanata. Kad je svirao bolji majstor on je imao veću odgovornost i njemu je išlo više para. Obično smo išli po 6 svirača na jednu svadbu.
Koji su poznatiji majstori koji su svirali goč?
Majstor Đeljo od Rapča on je svirao od 1940.do 19550. godine.
Bajrami, Qemal moj otc, Elmaz Musliu svi su oni svirali od 50-te do 60-te godine prošlog vijeka. Zatim majstor Ramqe, Xhemalia i Kurtish, Ceno.
Posli njih je došla naša generacija. Od moje generacije izdvajamo majstora Nuridin i sebe. Sada ne bi izdvojio nijednog.
Dali ste svirali van teritorije opština Prizrena i Dragaša, na Kosovu?
Retko, samo kada nije bila sezona. Iz drugih mjesta su dolazili u Prizrn i tražili nas često pod imenom “Goranske majtore”ili “Župske” ili retko “majstori iz Oplja”.
Rijetko smo svirali u okolini Suve Reke. Tamo su postojale dve grupe. Jedna je bila iz sela Sopino majstor Ferat i majstor Bajram iz Semetišta. U Drenici recimo ranije niko nije svirao. Sada idu i odavde ali muzičari bez renomea. Da bi neko bio poznat i priznat u našem zanatu potrebne su više stvari. Većina dobrih majstora je svoj zanat nasledilo od svojih očeva i deda.
Izbjegavali smo da sviramo po muzičkim fetivalima. Razlog tome je bio plaćanje. Ja sam imao poziv od strane KUD “Shota” iz Prizrena da sviram kod njih pod platom 1975. godine. Kad sam tu ponudu ispričao ocu on se žestoko naljutio. I ako sam hteo kao mlad da budem popularniji odbio sam tu ponudu. Odbi sam i druge ponude gostovanja sa KUD “Agimi” van Kosova.
U to vreme nije bilo mnogo grupa koje su svirale. Sada postoje preko 50 grupa samo u Prizrenu. Kvalitet većine je nizak ali u sezoni skoro svi nađu angažman. Većina ljudi se danas ne razumiju u ovu muziku i treba im samo neka “galama”.
Škola?
Ni jedan od navedenih majstora nije imao završrnu muzičku školu. Zanat su sticali sluhom na svadbama. Ni danas ljudi koji se bave ovim zanatom su bez muzičke škole.
Tetovo?
U Tetovu je odavde prenet “majstorlak”. Posle Balkanskih ratova je majstor po imenu Sadik je preneo zanat. Kod njih su bili poznati majstori Milaim i Qamil oni su napravili svirle koje se i dan danas koriste, imali i svoje učenike nibeta. Jedno vreme je kod nijih bilo velikih talenata, razlog napredaka je bio u tome što oni nisu bili ljubomorni i prenosili su svoje znanje drugima za razliku od Prizrena gde su pojedini veliki majstori bili ljubomorni što bi se na našem jeziku reklo “këskanlëk” i nisu odavali svoj zanat.
NVO “Katedra slobodnog uma“
You must be logged in to post a comment.