Po drugi put će se održati manifestacija okupljanja i afirmacije književnog stvaralaštva pod nazivom “Prizrenski susreti pjesnika”. Ove godine pokrovitelj skupova je Opštine Prizren – Direktorijat za kulturu omladinu i sport u organizaciji Katedre slobodnog uma.
U susret prvom ovogodišnjem skupu pjesnika pod nazivom “Žene u književnosti”, Katedra objavljuje biografije i kratko stvaralaštvo pjesnikinja.
Arifka Ljatifi
Rođena je 1968. godine u selu Nebregšte. Njeni roditelji se sele u Prizren i ona osnovnu školu i gimnaziju završava u Prizrenu. Aktivno se bavi politikom, naročito se ističe u aktivnostima za poboljšanja prava žena. Bila je podpredsjednica a trenutno je član glavnog odbora Foruma žena.
Veliki je ljubitelj pisane riječi. Pjesme piše još od rane mladosti, kao srednjoškolka.
Izdala je zbirku pjesama “Duša moje duše”. Zbirka pjesama je dospjela do mnogo zemalja Zapadne Evrope Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, Švicarskoj čak i do Kanade i Sjedinjenih Američkih država. Zbirka se može naći i u državama u okruženju. Svojim pjesmama je predstavljala Bošnjake Kosova u BIH na regionalnim susretima preduzetnika.
Put do čitaoca čeka još veliki broj njenih ne objavljenih pjesama.
DUŠA
Ono kad te
u grudima stegne,
kad grč u stomaku
osjetiš,
usne u liniju
pretvore se.
Duša je to!
Kad suzu
zadržavaš,
da u potoke
poteče…
Isplači se, to su
samo suze…
Nije sram
pokazati ih,
to duša govori,
emocije su to.
Kad glas,
Koji čuješ iz daljine,
još uvijek
u tebi zbori,
iz neke dubine.
– Duša je to.
Ne plači,
sreća nikada
ne umire,
i onda kad mine,
ona je još
u dubini toj…
ČEKAM TE
Čekam te…
da mi od nekud dođeš,
ruke tvoje
raširiš,
u zagrljaj svoj primiš.
Čekam te,
da me na grudi svoje
nježno priviješ.
da otkucaje, ritam
tvog srca čujem.
Da me po kosi
pomiluješ.
Pramen sa čela ukloniš,
blago se nakloniš,
i nježno šapneš:
“Jedino moje …”
da me čvrsto
za ruke povedeš,
od ovog oholog svijeta
zaštitiš.
Da sjenka tvoja
bude u
iznad mene,
da carstvom staza
korača,,
a ne stazom trnja i kopriva,
Jedino moje…
Čekam da se
u oči tvoje zagledam,
plavetnilo oka tvog
ugledam,
u visine vinem,
u ponore oka tvog
zaronim,
i upoznam dubinu ljubavi.
MOJA MATI
O ti, nepresušni izvore,
što me hladnom vodom
napajaš,
gdje nestade…gdje mi ode?
Što međ’svijetom
oholim ostavi.
O, ti, mati moja, što me
tako mladu, ko pupoljak
tek procvali, u rosnoj livadi,
među korovom, ostavi.
Što mi ode?… Što se ne javi?
Pa se zadnji put ne oprostimo,
da boli svoje ublažimo,
sjećanja naša oživimo.
Što me ostavi tako krhku,
nejaku,
za ovaj čudan svijet
nespremnu.
Ko će me ranom zorom
buditi,
noću pokrivati,
glasom tvojim uspavljivati,
nježnim zagrljajem privijati.
O, ti, najdraža moja,
zar ti mene žao nije,
djeteta svoga,
pa nam bez oprotaja
ode.
O, ti, mati moja,
što ne dopusti da ti
još jednom kike
kćer isplete…
Pod maramom vječno
sakrivene.
Što na, izmaknu,
nesretne, nejake ostavi.
Ode…Tamo negdje među
cvjetnim poljima,
nepresušnim izvorima.
Ode, sve nas iznenadi,
sjećanja blijeda,
a bol jaka osta.
Do odlaska tvog
nisam znala gdje se
duša nalazi,
odlaskom tvojim spoznah,
ona je tu u grudima mojim…
S poštovanjem mojoj rahmetli majci
