Moje ime je Salhida Bahšani Salaj.
Rođena sam 05.12.1992. godine u Manastirici, gdje sam završila i devetorazrednu školu. I pored mnogo snova i planova, na moju žalost, okolnosti su bile takve da se u tom trenutku moje formalno školovanje nije moglo nastaviti. Oslanjajući se čvrsto na osnove koje sam izgradila, nastavila sam samostalno da istražujem i izučavam oblasti počev od psihologije, pa sve do biologije.
Na mojoj “TO DO” listi nastavak obrazovanja još uvijek stoji kao ne završena obaveza, jer vjerujem da nikad nije kasno. Svoje prve stihove sam napisala u dvanaestoj godini. Udata sam i majka dvije djevojčice.
Ljubav i nada su mi najveća inspiracija u životu. Zato, sva moja razmišljanja, gledišta, promjene koje sam doživjela, želje i molitve za okolinu, zajednicu i čovječanstvo, planiram da predstavim sve zajedno.
S obzirom da sve ne može biti sklopljeno u rime, a i ne mora, zbirka mojih radova će sadržati i tekstove, koji će, nadam se, koristiti i koliko-toliko uticati pozitivno na svakog ko ih pročita.
Kuda?
Kuda to ideš,propali svijete
dok ulicama luta gladno dijete,
dok iznemogli starac svoju ruku pruža
za koji sitniš,za koru hljeba…?
Kuda to ideš,pogani svijete
dok natopljeno krvlju leži dijete,
sa kim ratuješ,koga pobjeđuješ
dokle ćeš više da se uzdižeš?
Kuda to ideš,propali svijete
dok se u moru davi nedužno dijete,
dok samohrana majka brigu brine,
kuda to bježiš od istine?
Kuda to ideš, ogavni svijete
dok golo i boso luta nevino dijete,
dok zločinac mirno u toplom domu spava
a nevinog držiš iza rešetaka?
Daj,stani malo,spusti pogled svoj
na nevine,gladne i bolesne,
daj,pruži ruku svoju dosta je plača bilo,
zar nisi previše njih protjerao, povrijedio,ubio …?!
Jer ja vjerujem da ljudskost jos uvijek živi,
da biće kažnjeni svi koji su krivi,
da za sve bolesne ima lijeka,
da pare hljeba ima za svakog čovjeka,
daj shvati, svijete ne možeš nam ubiti nadu
ustani, probudi se, čekamo na tvoju pravdu.
Ženo
Glavu gore podigni,
budi jaka kao stijena,
ne daj da te vrijeđaju
samo zato sto si žena.
Digni svoj glas kad si u pravu
nemoj da si potištena
ne daj da te potcenjavaju
samo zato sto si žena.
Na nepravdu ne zažmuri
kad znaš da si krivo optužena
i ne daj da ti sude
samo zato sto si žena.
Na laži i sve potvore
nemoj da si gluha, nijema
ne daj da te ogovore
samo zato sto si žena.
Otvori oči,progledaj
na svoj život nikom ne daj,
pusti razum nek progovori
za svoja se prava sama izbori,
svoju sreću sama stvori,
svijet po svojoj mjeri skroji.
Manastirico
Gase se svijetla, gase ognjišta
mrak se nećujno gusti,
čuje sa neka čudna tišina
sokaci postaju pusti.
Ni snijeg se vise ne zadrži
kao onda, nedeljama
mila moja,mi volimo te
samo u pjesmama.
Jer, ostali ti nismo verni
razbežali na sve strane,
sad smo, eto, tebe željni
čak nam fale tvoje “mane”…
Al ti ostani tako ponosita
glavu nikako ne spuštaj,
i ne,nemoj biti ljuta
nikome na sebe ne daj.
Dopusti suncu da te ljubi
pusti cveće neka cveta
raduj se i živi
još milion ljeta.
Pusti travu neka raste
neka drveće te krasi
ti nastavi da dišeš
i kad poslednje se svetlo ugasi.