Priče o nibet muzičarima: Usta Skender Kapllani: “Unuku sam uspavljivao nibetom”
O sebi, porodici i majstorima
Rođen sam 1959. godine u Prizrenu. Počeo sam sa ocem da idem po svadbama sa sedam, osam godina. Sa svojih 13. godina smo počeo da sviram u grupi zajedno sa svojim bratom koji je imao 15. godina, nakon što nam se otac razbolio. Zanat smo naslijedili tradicionalno od oca. Moja karijera počinje od 15, 16 godine. Sad sam pred penzijom pa mi sin vodi posao a takođe se i unuci bave ovim zanatom.
Inače zanat sam učio i od ujaka iz Tetova. Majstor Danush je bio veliki major jedan od najboljih. On je tragično nastradao na svadbi dok je svirao nibet od strane čovjeka koji je pucao i ne nemarno ga ubio. Bila je to velika svadba sa pelivanima 1974. godine u Tetovu.
Cijela moja porodica po očevoj strane se bavila ovim zanatom.
Moj otac je živo u Mušnikovo u Župi, i pre njega je bilo dobrih majstora. Svi pamte i znaju da je to krenulo od majstora Džema pa onda majstor Jakup, bio neki stari majstor Bećir pa moj otac , moji stričevi su takođe svirali. Šaban je bio glavni majstor za Župi.
Radio sam sa mnogo majstora, u Tetovu sa ujacima, ovdje sam radio s čuvenim majstorima Redžepom i Ferizom oni su stari majstori posle generacije mog oca. Na kraju sam radi sa majstor Šanijom, on je bio legenda. Neka se rode mnogi majstoru ali kao on se neće roditi. Iz moje generacije su dobri majstori Šemo, Enver i Majir.
Svirao sam u Grori, Opolje, Župi,Vrini, Hasu, Podroimlju. Radio sam i sa KUD “Shota” iz Prištine, pre godinu dana sam radio sa međunarodnim umjetnicima i glumcima sa Kosova u nekom projektu koga su finansirali Amerikanci, pa smo putovali i u Njujork na koncertu.
Nekada i sada – Ja sam ranije svoju unuku uspavljivao nibetom a sada imam dva unuka koji neće da čuju ni prve taktove muzike na zurli.
Pre su majstori išli pješke ili konjima do mjesta gdje je bila svadba. Postoji priča kada se moj otac pazario u selo Kukaljane da svira drugi dana Đurđevdana ali se sutradan pazario da ide na svadbu u Brod. Braća nisu htjeli da ga puste pa su išli sa 5 konja.
Pamtim da smo išli pješke u Opolje i Ljeskovec. Tada je postojao samo jedan autobus koji je išao dva putna dnevno pa smo morali da rezervišemo 3, 4 dana ranije autobuske karte. Bio je običaj da nas mještani ne vide kad stignemo u selo, pre nego što krenemo da sviramo, da to bude iznenađenje, pa smo morali da idemo zaobilazim putevima.
Kad bi stigli na mjesto odakle bi trebalo da krenemo da sviramo, prvo bi nam spremili ručak, negdje bi nas ponudili i pićem. U nekim selima je bio običaj da se na jednom mjesto prvo svira kolo u kojima su igrali igrači koji nisu bili prva liga pa smo i mi pustili naše majstore koji takođe nisu bili najbolji. Međutim na drugo mjesto smo svirali nibet i tu nije smjelo da bude falš svirke. Tu su slušali vrhunski poznavaoci nibeta i svaka porodica je imala svoju pjesmu, svirala se i čuvena a sada već zaboravljena igra Brodska Kalačojna.
Sviranje nibeta u Brod je donosio veliki bakšiš, na nekim svadbama bi gazda podelio pare mlađim rođacima da oni zakite svirače.
Nikad nismo imali problem sa gazdom. Kod drugih tajfi se dešavalo ali rijetko da dođe do nekih nesporazuma, da svirači zakasne na svadbu, ali to je bio obično slučaj kada su imali zakazane dve svadbe pa se prva oduži i majstori ne stignu na vreme na drugu svadbu.
Da bi svirao u tajfi treba da naučiš osnovne pjesme i igre. Ne postoji način da uđeš u prvi tim tajfe ako nisi talentovan i nemaš sluha. Jedan od mojih stričeva nikad nije ušao ni u drugi tim.
Ja sam ranije svoju unuku uspavljivao nibetom a sada imam dva unuka koji neće da čuju ni prve taktove muzike na zurli.
Zamjerio sam propust koji je imao moj bratanac u Restelici kada nije svirao nabolje što umije. Bez obzira na atmosferu i ljude koji se baš ne razumiju ti moraš da profesionalno odsviraš.
U Brod se ranije znala kad, gdje i koliko se svira i tu nije bilo nikakve improvizacije. Dešavalo se na drugim mjestima da se svira u kafani recimo u Kruševo. Ali se često dešavalo da se neko pijan od gostiju umiješa u tok nibeta, naredi da mu se svira na primjer “Asan agina” pa bi ukupan dojam nibeta bio narušen.
U svako mjesto postoji drugačiji raspored pjesama koji se svira Nibet, Župa ima neke svoje, Opolje svoje, ali postoje melodije koje su standardne na primjer “Čanakale”. Melodija “Jelička” koja ima tri verzije postala je skoro standardan kod svih kad počinje (ulaz) svadba.
Po nekad je za dobar nibet potrena inspiracija. Dođe ti od negdje i sviraš kako recimo nisi svirao cijele sezone, to ljudi primjer i nagrade te. To mi se desilo jednom u selo Kukaljane.
Bojim se da će za neko kratko vreme Nibet nestati zato što omladina nije zainteresovana za ovu vrstu muzike. Desilo mi se da na svadbu dečko naruči “Džemiljinu” pjesmu, ja mu sviram i on je ne prepozna, on je samo čuo naziv ali ne zna i melodiju pjesme.
O majstorima iz Grnčara
Nisam svirao sa njima, oni završavaju posao. Sviraju, neke pjesme ne znaju ali sviraju neke pjesme koji neki naši ne znaju, na primjer igru “Sitno” koja se svira po Župi i Podgori. Majstor Ramće je bio veliki entuzijasta on je išao po svadbama po Gori da sluša druge majstore. Ali ih ne možemo svrstati u velike majstore. Postoji jedan mladi majstor Aldes koji je talenat i interesuje se za stare pjesme.
O Nibet Festu
Lijepo je to ali to nema ko da to ocjeni. Tu dolaze razni majstori ali ako je dobar majstore onda gočar nije dobar, ako je dobra gočar teško se uklapaju sa majstorom. Tu nema vreme da se dokažeš, učesnici sviraju slične melodije i to postaje bajato. Većina dolazi da se reklamira. Kod nekih majstora postoji sumnja da će neko da zaradi u njihovo ime pa su skeptični i ne dolaze na festival.
Desilo se jednom u Gori
Bili smo sa major Muaremom jednim od najboljih majstora, inače on je moj brat od strica, 6. Januara 1976. u selo Kruševo u Gori. Bio je veliki snijeg bilo nas je petorica, majstor Muarem, tupandžija majstor Kurto (Kurtiš) moj brat od strica Redžep, jedan majstor iz Terzi Mahale. Nije bilo taksista i krenuli smo od Kruševa za Dragaš pješke. Kad smo došli do mjesta zvano Buka u malo da izginemo. Moj brat od strica je već počeo da se smrzava, ja sam krenuo da tražim pomoć od vojske ali sam upao u jedan duboki jendek koji je bio prekriven snijegom i jedva sam se izvukao. Putovali smo 6 do 7 sati od Kruševa do Dragaša. To je bio jedan od događaja koji sam upamtio, bilo ih je dosta ali smo mi ljudi koji loše brzo zaboravimo.
O običajima i zaradi
U glavnom smo svuda išli pješke po mlanestu (nevjestu). U Župi smo jedno vreme po mladu išli sa traktorom ili nekim starim kamionom. U Restelici i Brodu je bio običaj da se mlada uzima noću tj. ujutro oko 3 sata. Nakon toga smo spavali do 12 sati. Spavali smo po starim kućama.
Pored pazara u novcu pazar je bio i na primjer 25 pakovanja cigareta žute Drine ili Drave, šećer, kafa.
Sada se pare od svadbe, dijele ravnomjerno, ranije je majstor uzimao dosta više, tupandžija ukoliko nije znao da svira muške igre on je uzimao 50 posto manje para. Svako je morao da nauči da svira sve pjesme i igre da bio uzeo 100 posto od svog djela. Sad i da ne zna ništa uzima isto, obično je to slučaj kad je otac majstor on uzima sina i ako ovaj ne zna da svira i dolazi samo da bi nešto zaradio. Kad je sezona po gotovu. Gazda gleda samo glavnog majstora, on mu završavam posao.
Sada je para u Opolje većina ljudi rade vani. U Gori zarada zavisi od toga koliko je familije imućna. Prošle godine, zbog pandemije, je bilo tri ili četiri svadbe u Restelici ostali nisu pravili svadbe, u Župi je bila samo jedna svadba, Jablanička i ja sam uzimao mlanestu u Ljubinje.
Majstori koji rade i žive u Njemačku dolaze ovdje tokom sezone da sviraju po svadbama.
Nakon sezone rijetko ko svira po svadbama. Mene zovu ljudi koji organizuju druženje, spreme večeru za društvo ili porodicu, običnu u Gori i Opolju.
Cijena je kod mene ista, u sezoni je malo skuplje. Cijena zavisi od toga dali je pored svadbe ima i banket. Cijena zavisi dali sviram u Župi ili Gori recimo u Restelici je malo skuplje, Oplje je malo jeftinije. Sve zavisi od toga koliko sviramo i dali imamo i druge troškove. Bakšiš zavisi od familije dali radi vani, neko ima ali je cicija neko nema ali daje sve što ima, sve zavisi od ljudi.
Ja volim da mi daju bakšiš kada ih pjesma potrefi a ne da ih ljudi vide da daju.
Tetovo, Opolje, Župa…
Svirali sam u Tetovu, po gotovu u dva torbeška sela koji imaju iste običaje kao u Gori. Ja sam bio u sastavu tetovske tajfe. Oni znaju da sviraju muške igre koje se tamo tradicionalno igraju. Bilo je dobrih majstora u Tetovu, majstor Shaip, moj ujak majstor Danush, posle je bio Zulfija otac majstora Sadika dobrog svirača, bio je Buco pa jedan majstor Syleman. Bilo je dobrih majstora i oni su jedno vreme svirali bolje nego ovdašnji majstori. Oni su svirali i na ovim prostorima ali veoma rijetko. Majstor Zulfija je svirao ovde ali ne i Shaip i Danush koji su bili prva klasa.
Opolje ima svoje pjesme na primjer jedna od popularnijih im je “Selman Lika” , “Bajram Begu”. I kod njih postoje mjesta gdje se sviraju tačno određene melodije na primjer “Kënga e Livalleve”, tako se zna gdje se svatovi trenutno nalaze. Za ulazak na svadbu je posebna pjesma, na kraju svadbe je određena pjesma, “nozba” kad se nosila je posebna pjesma.
I Župa je imala posebne pjesme. Manastirica je imala dobre igrače i Nebregošte, donekle i Mušnikovo. Recimo u Manastirici su bili poznati igrači Skender, Azis, Džezair, Tefikov sin.
Gdje ste sve i šta svirali?
Svirali smo u KUD “Agimi”, Printeks, Perlonaku, kod Rasima u “Šarski Behar”, tu su još bili i Refik, Meho, Sadrija iz Ljubižda. Išli smo po sela i davali koncerte.
Ovi mladi sviraju sada svašta, mi smo svirali i za to vreme moderne, francuske melodije, od Lepe Brene, Šaban Šaulića, od Muharema još sviramo, Šemse Suljaković, Sinana Sakića.
Možemo da sviramo i drugačiju muziku ali ovdje to niko ne razume, mi sviramo samo to što je ovdje u trendu.
Ranije smo svirali i drugim prilikama recimo za “8. Mart”. Plaćalo nas je selo ili neka ženska organizacija. Zvali su me sada da sviram za stranke u izbornoj kampanji ali ja to ne volim treba biti isti za sve, ja sam narodni čovjek. Ja volim da bude sve dobro da ljudi imaju posao ali ako se opredijelim za jednu stranku onda to nije dobro za mene. Politika je sa strane za mene pore svega je posao, ja poštujem svoj posao.
Jedno vreme sam radio sa KUD “Shota” iz Prištini, išli smo i u Francusku.
Nakon rata sam bio angažaovan na jenom međunarodnom projektu u vezi festivala koji se održavao u Troji. U početku smo radili u Prištini zatim su nam napravili vizu i išli u New York u Americi. Pazario sam se sasvim solidno.
Nije bila potrebno neka velika umeće trebalo je samo da se potrefim ton, ja sam bio sa surlom i još dvojica sa saksofonom i klarinetom. Oni su imali svog kompozitora, meni su pustili muziku i rekli da to ja tako sviram.
Bili smo mjesec dana, bitno je da ti ne jedu “hak”, oni ti plate za svaku minutu.
Svirali smo i na srpskim svadbama u Drajčiki i Štrpce . Kod njih je obično bio dve svirle i jedan goč. . Imaju oni posebne pjesme koje sviraju mi smo naravno znali te pjesme. Sviralo se i za “1 Maj”, “Velik-dan”. Ali po mladu nismo išli. Bilo je sličnih običaja kao u recimo Gori da ujutro mlada posipa ukućane. Bakšiš su davali za nibet, kod njih kada se kolo igralo kolovođa je plaćao 10 maraka. Imali su spisak i kolo su vodili po tom spisku. Nas su tada zvali “Gornaci”.
Ja sam svirao kod njih i u KUD “Cvetko Grbić, platili su i smještaj u hotelu 3 nedjelje na Brezovici. Bio jedan deda Mirko i jedan Albanac iz Velike Vitine, oni su svirali na kaval ja i brat na zurlu i još jedan gočar, bio je i jedan Cane Grbić profesor.
Katedra slobodnog uma
Priče o nibet muzičarima .pdf:
https://biznisinfo.online/wp-content/uploads/2021/04/PUBLIKACIJA-F.pdf
