Intervju: Ibrahim Ajradini – pčelar iz Planjana
Mi živimo od pčelarstva, koliko radimo toliko i dobijemo toliko je i realno da zaradimo i zadovoljni smo time.
• Upišite nam ukratko vaše početke u pčelarstvu.
Pčelarstvom se bavim od 2000. godine. Ja i dvojica mojih kolega počeli smo sa po jednom košnicom pčela, sljedeće godine smo ja i jedan kolega kupili po 20 košnica i odlučili da se bavimo pčelarstvom, razroili i povećali smo košnice na 40 iste godine. Tako svake godine dijelom razroimo i dijelom kupimo nove košnice.
• Kako ste naučili ovaj zanat, koje znanje, literaturu i praksu koristite da bi ste se bavili pčelarstvom?
Na početku nismo imali mnogo znanja o pčelarstvu pa smo učiti od starijih pčelara iz Prizrena koji su dolazili često kod nas ali to nije bilo znanje kojim bismo mogli da se profesionalno bavimo pčelarstvom. Muka nas je natjerala da sami naučimo i u tome smo uspjeli hvala Allahu.
Ne može se pčelar postati dok te roj pčela ne izujeda. Ja sam to shvatio odmah na početku zato sam uložio puno truda da naučim da se profesionalno bavim i da živim od pčelarstva.
Osamdeset posto znanje sam stekao u svom pčelinjaku, otvaranjem košnica sam stekao veliko iskustvo. Koristili smo dosta literature i mišljenja iskusnih pčelara profesionalaca poput profesora Ferida Velagića koi je jedan od najvećih proizvođača matica i matične mliječi na Balkanu i jedan od najvećih pčelara kojeg je ikada Bosna imala. Od njega sam naučio proizvodnju matica i matične mliječi. Znanje se ne dobija preko facebooka, tu je većinom neozbiljnih pčelara koji odgovaraju na pitanja, niti se znanje dobija preko udruženja. Znanje se dobija otvaranjem košnica u svom pčelinjaku. Pčelar je onaj koji otvara 200 košnica i zna stanje na svom pčelinjaku isto ko iskusni mehaničar na svom automoilu po radu motora. Za mene je pčelar onaj koji živi od pčelarstva. Ja konkretno živim isključivo od pčelarstva. Pčelar je onaj koji radi na svom pčelinjaku a ne da za dva eura u jeku sezone trčkara i otvara tuđe košnice a njegove se izroje.
• Kako ste razvijali svoj posao?
Kad sam sebe vidio u tome da mogu uspjeti u ovom biznisu onda sam ulagao i novčano da proširim biznis i svo vrijeme sam provodio u svom pčelinjaku. Neko će možda reći zašto toliko vremena provedem u pčelinjaku? Često kažem da je više umjeti nego imati. Mi u svom pčelinjaku iskoristimo maksimalno proizvodnju društva. Kod nas nema prirodnih rojeva i ako bude maksimalno ih bude 2-3% , 5% je puno jer kad odu radilice ko će onda da radi. Iz kočnice koja se izroji i izađe roj na grani od tog društva nema meda samo ostane roj u kojeg treba dodatno uložiti, a zarade nema nikakve. Mi posle sezone razroimo sami kad se paša završi tako dobijamo i med a kasnije i vještačke rojeve kojima dodajemo oplođenu maticu.
• Po čemu se vaš med razlikuje od meda drugih pčelara?
Što se tiče meda nema sumnje da je naše područje Šar Planine jedno od najboljih područja ne samo na Balkanu nego i Evrope za kvalitetan med. U našem kraju u Župi i Gori boje meda kod svih pčelara treba da budu iste ili slične jer su iste biljke. Jedino sami ,,pčelari” mogu to da zloupotrebe. Želim jedno da kažem da kod mene med nestane, proda se, svake godine u septembru maksimum oktobru a imam preko 200 košnica a to je slučaj i sa mojim kolegama koji se profesionalno bave ovim zanatom međutim kod pčelara “hobista” meda ima čitave godine i zimi i ljeti non-stop.
• Koji alat koristite u svom zanatu?
Koristim klasičnu opremu za pčelarstvo i od onoga što ima na tržistu uzimamo samo ono od boljeg kvaliteta. Nas pčelinjak je jedan od normalnih pčelinjaka i bez ukrašavanja i šaranja pčelinjaka mi ne trošimo energiju niti bacamo novac u ono od čega nema koristi i što ne igra nikakvu ulogu. Često vidim nakinđuren pčelinjake, ljudi ulažu u nešto što nema nikakvu funkciju i osnovu a neće isti da kupe kvalitetne preparate protiv varoe ili kupuju najjeftiniji vosak po tome se vidi koliko oni vrijede. Mi nabavljamo cjelokupnu opremu i sve što nam je potrebno i to nam olakšava i ubrzava rad i time dobijamo na vremenu.
• Može li da se živi od pčelarstva?
Dali se može živjeti od pčelarstva zavisi od samog pčelara dali sebe vidio da može uspjeti da živi od toga, ako on sebe vidi u tome on će uspjeti bez ičije pomoći. Što se tiče zarade zaradiće onoliko koliko bude radio na pčelinjaku a tako je i u svakom poslu. Ne može se zaraditi a ne raditi ništa, koliko se radi toliko će se i dobiti. Ne može se ići raditi na drugim poslovima u školi ili građevini tako nećeš imati vremena da radiš u pčelinjaku i zapostavljaš ga. Čovjek koji je zanijetio da nema i bude da nema ako je zanijetio da ima i radio na pčelinjaku kvalitetno i bez zakašnjena onda može očekivati da ima. Ako se nešto radi može se očekivati zarada.
Najgora stvar kod našeg naroda je to što ljudi još ne krene da rade neki posao a već su “zaradu stavili u džep” i računaju samo o zaradi, takva matematika ljude dovodi u zabludu i žive u iluziji a neće da ulože truda da odrade što kvalitetnije pa da dobiju i realnu zaradu.
Mi živimo od pčelarstva, koliko radimo toliko i dobijemo toliko je i realno da zaradimo i zadovoljni smo time. Ako se kvalitetno radi i kako treba, sa više stotina košnica pčela, može se dobro živjeti od pčelarstva kao porodični biznis i zaposliti sve članove porodice.
• Postoji li udruženje pčelara i kako funkcioniše ako postoji? Postoji li suradnja sa pčelarima u Župi, kako bi se ona mogla unaprijediti?
U Župi imamo naše udruženje pčelara koje je registrovano od 2001. godine i ono funkcioniše. Međutim zbog korone u zadnje vrijeme smo slabije organizovali predavanja i druženja. Pčelari međutim i u ovo vrijeme korone međusobno sarađuju. U našem udruženju ima kvalitetnih pčelara kojima se ostali pčelari obraćaju za pomoć i savjete ali problem je što neki pčelari pitaju za savjete ali ipak urade po svome i na kraju bude problema što kasnije i priznaju. Pojedini pčelari našeg udruženja ne žele da urade ono što im se savjetuje nego zovu druge pčelare pa makar oni bili veći amateri od njih samih. A ima i pčelara koji hoće da poslušaju i odrade ono sto im se kaže.