Raif Kasi novinar i pisac / Književost koja balansira od ilizije do realizma
Ubijeđen sam da je moj životni put imao jakog utjecaja na uobličavanju moga književnog stvaralaštva, tako da se nisam libio pisaiti i o temama, što bi kazali, “sa one strane stvranosti”, ili “s one starne duge”.
KSU: – Vi, prije svega, radite kao novinar. Koliko je književno stvaralaštvo blisko novinarstvu?
Raif Kasi: – Moje vrijeme “odrastanja” u novinarstvu započelo je još u studentskim danima. Prilikom prijema na posao za ovu “klizavu” profesiju u to vrijeme se strogo vodilo računa o kvalitetu kandidata za buduće novinare. Vršena su dvonedjeljna testiranja iz opšteg znanja, kao na kvizu. Bila su testiranja u opštoj pismenosti i poznavanju pravopisa, te i o intelektualnoj sposobnosti u pisanju različitih novinarskih žanrova; od vijesti, izvještaja, proširenih izvještaja, bilješki, komentara, crtica, osvrta, intervjua, kritika, eseja, priča, kolimni, horoskopa i aforizama – pa sve do reportaže kao kraljevske discipline novinarstva. Naravno, tu je bilo uključeno i testiranje na čitanje tekstova, ocjenjivala se boja glasa, akcenat i ostalo što ide za ovu vrstu testiranja. Takvi su kriterijumi tada bili u svim medijima, pa i u “Večernjim novostima”, tada najtiražnijem dnevnom listu na prostoru bivše SFR Jugoslavije. Nažalost, danas su ti kriterijumi obezvrijeđeni, novinari rade bez ijednog valjanog iznešenog kriterijuma, čak i postaju urednici bez novinarskog staža, što je nezamislivo u ovoj branši. Danas vidimo sve te “kvalitete” koje se iznose u javnost, bilo napisanog ili pročitanog u izvještajima. Jer, novinarstvo je vrlo odgovoran posao, zato što su mediji i u službi edukukovanja i u službi opismenjavanja građana. S toga je vrlo bitno da novinar prvo sazrijeva u krugu redakcije pod budnim okom iksusnih novinara, prije nego se osamostali u svom radu. Tako je u svim profesijama. Upravo, ako nije tako, kako će književnost biti bliska novinarstvu? Kako će jedan novinar bez radnog iskustva u redakciji sa kolegama saznati koliko je edukovan i spreman napisati jednu priču, pripovijetku, roman… bilo šta? To je logično. A na vaše pitanje, koliko je novinarstvo blisko književnom stvaralaštvu, slobodno mogu kazati da je blisko samo onda kad novinar pređe onaj prag i počne se baviti i pisati, prije svega, eseje i reportaže, to jest reportažne priče. Tu se posebnom nadarenom vještinom balansira između novinasrskog žanra i književnosti.
KSU: – Stiče se utisak da se danas u novinarstvu stilom pisanja, reportaže i kolumne pretvaraju u neku vrstu propagandnog programa a da su slogani tog programa naslovi. Kako prepoznati novinara sa “stilom”?
Raif Kasi: – Tako je, na žalost. Danas je svijet podijeljen po raznim osnovama; po ekomoskoj, vojnoj, vjerskoj, kulturnoj i po mnogim drugim parametrima, ali samo sa jednim ciljem; da jedni vladaju nad drugima, da jedni kradu drugima, da jedna skupina ljudi ugnjetava drugu skupinu ljudi, da jedni ubijaju druge… U svemu tome i vaše pitanje je na mjestu i vrlo bitno sa tačke gledišta novinarskih žanrova kojih ste naveli, a koji mogu biti u funkciji ljudske zloupotrebe i raznih fikcija različitih ljudskih umova. Svakako, da su naslovi ono što prodaje novine, ono što prodaje vijest, priču, izvještaj, ono što privlači čitalačku publiku, bilo u štampanim ili elektornskim medijima. Dobar naslov podiže čitanost, to jest tiraž štampanih medija. U ozbiljnijim redakcijama u svijetu postoje obdareni novinari koji samo naslove smišljaju. Slažem se, da se naslovi u novinarstvu ponekad mogu transformisati u propagandne slogane za različite ciljeve i namjene. Na žalost, najčešće u negativnom kontekstu, kako bi se jedna skupina ljudi ubjedila u smišljene ciljeve propogatora kao rasprostranjivača neke ideje. I kao svaka propaganda, ako je ona ciljana kroz određeni naslov, itekako djeluje na ljudski mozak instinktivno i autosugestibilno. Ona radi svoj posao podsvijesno na čitaoca, bez da puno razmišlja i približava ga zadanom cilju. Vrlo je bitno po ovom pitanju, kako rekoste, prepoznati “novinara sa stilom”. To je, vjerujte mi, težak zadatak. Jer, da bi se prepoznao taj neko sa “stilom”, složićete se sa mnom da je potrebno široko obrazovanje čitaoca po svim oblastima društvenih sfera. Potrebno je poznavati domaće i gobalne svjetske tokove u svakom pogledu života, ali najbitnije je, u svemu tome, prepoznati ime novinara i na kojim je to principima gradio svoju karijeru. Drugo, “novinar sa stilom” nikada neće u daljem tekstu ponoviti taj isti naslov, pa ni u drugoj nekoj jezičkoj formi. Tekst će mu biti stilski sa dobrom semantičkom i logičkom strukturom i naglašenom kopozicijom koja se vrti oko zadate teme, ali je čitatelju jasna elementarna informacija o temi o kojoj govori.
KSU: – Vaše književno stvaralaštvo je raznoliko od iluzionizma do realizma, da li je to plod vašeg životnog puta ili vremena i okolnosti u kome ste stvarali?
Raif Kasi:– Koliko sam vas razumio, tu se radi o jednoj posebnoj kategoriji vremena u kojem se prepliću i ulizionizam i realizam u jednoj slobodnoj formi poimanja događaja. Samo u pisanju trebamo razlikovati onaj iluzionizam, kao artističku disciplinu koju sam izučavao godinama, tamo gdje se stvaraju iluzije, pa čovjek vidi izokrenute stvari koje prkose nauci. Sjetimo se riječi neprikosnovenog genija u nauci, Alberta Einsteina, sa kojima sam zapčeo svoju prvu knjigu “Čovjek i magija” izdate 1992.: “Najljepše što možemo doživjeti je tajanstvenost. To je fundamentalni utisak koji se nalazi na granici prave umjetnosti i nauke. Ko to zna i uprkos tome se ne čudi, nije iznenađen – taj mnogo ne vrijedi, čak ni kao jedno ugašeno svjetlo”. Zamislte ovu snažnu poruku; osoba koja nema kretivnosti, koja nije radoznala i ne primjećuje čuda oko sebe – “ne vrijedi čak ni kao jedno ugašeno svjetlo”! Pa, u svemu tome, i nauka se razvijala zahvaljujući radoznalim pojedincima koji su se divili čudima, divili se neobjašenjenoga, ali su na tajanstvenostima uzdizali svoj naučni duh i stvaralštvo. Vjerujem da me je, upravo, ta moja radoznalost tjerala u razne nedokučive prostore, te i odredila da je moj životni put umao jak utjecaja na uobličavanju moga književnog stvaralaštva. Tako da se nisam libio pisati i o temama, što bi kazali, “sa one strane stvranosti”, ili “s one starne duge”.
KSU: – Vaša knjiga “Suze mokrog jastuka” su, u stvari, vaše reportaže pretočene u priče ovog podneblja.
Raif Kasi: – Svakako.To su reportažne priče strikto vezane za Kosovo, a ponajviše iz prizrenskog regiona i naših krajeva. Likovi i događaji zabilježenih u ovoj knjizi su autentični i istiniti. Događaji koji su se zaista desili, a likovi postojali. Sem u rijetkim prilikama gdje sam iz bezbjednosnih razloga, u to vrijeme, morao imena „zamagljivati“ uz dopuštenu umjetničku slobodu u jednoj reportaži, kao svjedočanstvo i dokument koji ostavlja neizbrisiv trag o događajima, ljudima i vremenima. Što je i bio cilj ove knjige.
KSU: – Da li postoji bojazan, ili ograničenje prilikom pisanja da će se ljudi sa ovih prostora prepoznati u likovima vaših priča?
Raif Kasi: – Likovima, kako rekoste, u mojim reportažama u knjizi “Suze mokrog jastuka”, kojima sam zamjenio njihova autentična imena, iz tada bezbjednosnih razloga, u vrijeme bezbjednosnog vakuma, više ne prijeti nikakva opasnost. Vremena su se promjenila. Oni su se i tada, poslije rata prepoznali, odmah nakon objave reportaže u tadašnjem nedjeljniku na bosanskom jeziku “Kosovski Avaz, i u magazinu “Alem”.Primjer je reportaža “Čekajući baba” koja govori o poslijeratnoj otmici jednog Bošnjaka iz Župe, čiji su posmrtni ostaci otkriveni poslije četiri godine od njegove otmice. Porodica je i tada prepoznala ovaj strašan zločin koji se desio njihovom članu familije. Kako i ne bi? Jer je priča nastala na osnovu njihovog kazivanja i mog istraživanja po institucijama. Dakle, radi se o malom procentu takvih likova, ostali su autentični sa autentičnim imenima i mjestima događaja.
KSU – Vi ste od rijetkih koji ima slobodu da stvarate i radite bez “trenutnih direktiva” javnosti, ili politike. Da li vam je to donosilo neprilike tokom životu?
Raif Kasi: – Vrlo logično pitanje iz koje bi uslijedio, naravno, i logičan odgovor. Čujte, u vrijeme formiranja medija na bosanskom jeziku, kada se 1999., nakon rata radilo u jednom opasnom životnom prostoru, trojica novinara, lektor i dva tehnička urednika su krenula hrabro da osvjetljavaju put svojoj uplašenoj zajednici sa njenim dosta nagomilanim problemima, prije svega u bezbjednosnoj sferi. Naša je Redakcija “Kosovski Avaz” bila jedina “institucija” u bošnjačkoj zajednici u kojoj su dolazili mnogi naši ljudi i tražili zaštitu po mnogim pitanjima; od bezbjednosti, kao što rekoh, obrazovanja, slobode kretanja pa do socijalne pomoći. Na žalost, veliku neprijatnost i prijetnje dobio sam poslije moga intervjua sa Komandantom Drinijem, samo zbog jedne jedine rečenice koja je za našu zajednicu bila sasvim u redu, no za druge nije. Čini mi se da je to bio njegov zadnji intervju nakon čega je ubijen u atentatu isprijed njegove kuće, 8. maja 2000. godine. Tokom moga pisanja i izvješatavanja, kako u damaćim tako i u svjetskim medijima, trudio sam da budem objektivan i moji prilozi nikada nisu bili podložni cenzuri. Zaista je tako…