Intervju Sadik Idrizi Aljabak književnik i prevodilac
Gora je početak i kraj svega, moj mikrokosmos. Gora posjeduje ogromno duhovno blago koje je mnogim piscima trajna inspiracija i podsticaj.
– U djelima koje ste stvorili čini se da dominira riječ Gora. Može li se reći da je vaša dominantna tema stvaralaštva u osnovi Gora, počev od njene historije, legende, ljude, prijedele, događaje?
U svim mojim djelima Gora ima dominantno, reklo bi se uzvišeno mjesto. Ona je početak i kraj svega, moj mikrokosmos. Gora posjeduje ogromno duhovno blago koje je mnogim piscima trajna inspiracija i podsticaj. Živjeti u ovim surovim vrletima i gudurama veoma je teško, ali su ljudi rođeni ovdje do fanatizma vezani za svoj toprak. Odlaze u svijet tražeći more bez obala, ali se uvijek, poput jegulja, vraćaju na izvor svoje mladosti. Zbog toga je Gora do danas ostala specifičan areal interesantan za mnoge stvaraoce i straživače.
Ja joj se uredno vraćam i ne mogu zamisliti sebe bez nje i njenog zagrljaja. Znam odakle sam, gdje su moji korijeni, što je jedno od najvažnijih pitanja u životu svakog čovjeka.
– Po čemu pjesma o Jusufu i Džemilji zauzima važno mjesto u književnosti u Gori i životu običnih ljudi u Gori?
Jusuf i Džemilja je najpoznatija goranska balada, koja se po tematici i tragičnoj sudbini glavnih junaka približava čuvenoj Hasanaginici. Za razliku od Hasan-age, Jusuf-hadžija je osjećajan, spreman na žrtvu, praštanje i pokajanje. Balada o Jusufu i Džemilji predstavlja raskrsnicu dilema, objavu da poslije ove nijedna druga životna drama ne može zaslužiti ovakvo žrtvovanje.
Konkretan događaj po kome je nastala balada pripada kraju 19. vijeka. U pjesmi se na jednom mjestu sabralo stvaralačko iskustvo svih balada: odjeci i žagor, grmljavina i tišina, noći i zore, sumnje i slijepo vjerovanje, intrige i odanost, energija i tromost, vrhovi i bezdan, smrt i rađanje, želje i kletve u duši Gorana.
– Možete li izvršiti kulturološku komparaciju između dijela Gorana koji žive na Kosovu i Albaniji?
Gora je nepravedno i neprirodno podijeljena granicom, koju su prije više od sto godina iscrtale velike sile. Jedna trećina Gore ostala je u Albaniji. Taj dio Gore je prošao golgotu Enverovog režima i njegovih eksperimenata. Zbog zatvorenosti i izolacije, materijalna i duhovna kultura je u najvećoj mjeri održana do danas. Oni su sačuvali svoj jezik, nošnju, običaje, tradiciju. U nekim segmentima mnogo bolje i izvornije nego u kosovskom dijelu Gore, koji je podložan brzim promjenama.
Albanski dio Gore je u duhovnom pogledu veoma bogat. Naročito su žene i djece sačuvali svoj govor u arhaičnom i okamenjenom obliku, jer je on, nakon odlaska Otomanske imperije sa ovih prostora (1912.), ostao izvan svih uticaja standardnih formi slavenskih jezika. Albanski je postao drugi jezik, koji se ne usvaja nego njegovo učenje započinje tek od 6-7. godine života, odnosno polaskom djece u školu. Goranski govor je i dalje, tokom čitavog života, prvi jezik i osnovno sredstvo komunikacije u krugu porodice, na ulici i u cjelokupnom privatnom opštenju ljudi ovog dijela Gore.
– Ipak postoji dio ljudi u Gori koji smatraju da Vi niste dovoljno “Goranin” i na svako vaše djelo, iako ga nisu pročitali, i vaš javni nastup imaju primjedbe. Ko su ti ljudi?
Radi se o ljudima koji su najmanje Gorani, jer je njihovo goranstvo isprazno, obična maska za nešto drugo; oni su zapravo etikete na praznim kutijama. Mnogi od njih nikad nisu vidjeli Goru, ne poznaju dušu goranskog naroda. Većina njih ima problema sa sobom i svojim identitetom, tako što napadajući mene liječe svoje frustracije. Neki od njih su zadojeni mržnjom prema drugim narodima, pa je iskazuju na ovaj način. Ja sam mnogo veći Goranin od njih, samo što je moje goranstvo u saglasju sa islamskom tradicijom i kulturom, čega se neki od njih stide i žele da sve to odbace kao iznošenu košulju. Pravi Gorani znaju da cijene i vrednuju moj rad i doprinos. To mi daje snagu i elana te sam toliko posvećen proučavanju Gore, njene kulture, tradicije i historije.
– Kako gledate generalno na stvaralaštvo na bosanskom jeziku na Kosovu? Postoje li pisci čija djela prevazilaze okvire “lokalnog”?
Stvaralaštvo na bosanskom jeziku na Kosovu ima svoje uspone i padove. Smatram da jedna grupa autora pripada širem bošnjačkom krugu i prevazilazi okvire lokalnog. Kjiževno djelo Alije Džogovića, Ismeta Markovića, Vejsela Hamze, Mustafe Balje, Azira Kuljićija, Uzeira Ajradinija, Ensera Hodže i još nekih autora pripada cjelokupnoj bošnjačkoj književnosti.
– Koliko su pisci koji stvaraju na bosanskom jeziku pored kurtaznog uvažavanja svareno priznati od strane drugih pisaca na Kosovu i šire.
Veoma malo. Rijetko ko prevodi bošnjačke pisce s Kosova. Drugi problem je u međubošnjačkoj komunikaciji. U Sarajevu se veoma malo vodi računa o bošnjačkim piscima izvan Bosne i Hercegovine. Nije mi poznato da su, osim Ćamila Sijarića i Huseina Bašića, u školske programe uvrstili još nekog pisca s ove strane Drine.
– Imate li predstavu koliko se danas čitaju književna djela i šta učiniti da se čitanost poveća.
Nikada se nije pisalo toliko, a nikad se nije manje čitalo. Razloge treba tražiti u velikoj ponudi novih medija i načina komunikacije. Internet i društvene mreže su „zagušili“ prostor, udaljili ljude, gotovo zatvorili biblioteke. Međutim, knjiga će preživjeti i ovaj talas, jer ima svoju posebnost i patinu. Knjiga je dio životnog ambijenta i civilizacijska tekovina.
Katedra slobodnog uma