Mersija Omerović je rođena 22. maja 1971. godine u Planjanu kod Prizrena,udata je i majka je dvije kćeri i jednog sina i osmoro unučadi. Još kao dijete voljela je da piše, imala je jaku želju da napiše bar jednu knjigu. Tako godinama je pisala pjesme u jednoj svesci gjde je brižno čuvala i uvijek maštala da će jednog dana ugledati svjetlost dana njene pjesme. Godine su prolazile a njena želja bila je sve veća. Tako uz pomoć dobrih ljudi ostvario se njen san. Prvu knjigu je izdala na svom lokalnom govoru pod nazivom ,,Take Beše ” onda još tri knjige pod nazivom ,, Varljiv Svet” ,, Lijepa Riječ” i ,,Život u boji”
Piše još uvijek pjesme za djecu i odrasle, jako voli da piše šaljive pjesme na svom lokalnom govoru.
LIJEPA RIJEČ
Lijepa riječ
gvozdena vrata otvara,
lijepa riječ
osjećaj nježan stvara.
Lijepa riječ
u srce dira jako.
Lijepa riječ
iz srca dolazi,
al’, na žalost,
ne izgovori je svako.
Ružna riječ
ume da zaboli,
na srcu ranu da otvori.
ne koristi ružnu riječ,
ne možeš je povuči
ako je izgovorena već.
SAVET MOJE MAJKE
Kćeri moja slušaj savet moj:
-Kao prvo, čuvaj obraz svoj.
Život zna ponekad grub da bude,
Glavu gore mila, i tuga je za ljude.
Svet je pun loših ljudi
neka kćeri, ti mi pametna budi.
Nek ti Allah podari sreću
neka uvek važi ono,
svoje nedam tuđe neću”.
Kćeri moja živi,radi,stvaraj
al’ se dunjalukom ne zavaravaj.
Dunjaluk je kratkog veka
na Ahretu nas večnost čeka.
Zato kćeri ti se trudi
dobra mi i poštena budi.
Ovde kćeri nije lako,
grehe svoje možeš lako skriti,
suze svoje uzaludno liti
najteže je kćeri,čovek biti.
Ne žalosti se kćeri
kad te ogovaraju ljudi
neka mila,jednog dana će
dragi Allah svima da nam sudi.
USPOMENE
Uspomene me stalno sete
na dane kad sam bila dete.
Tad mi beše sve po volji
tad mi beše život bolji.
Tad nam beše kuća stara
oko kuće dva ambara.
Ambari puni žita
kuća puna svega ima
iako je teška zima.
Šupa puna drva
odzak se od dima puši
kukuruzna proja na stolu
na tavanu se meso suši.
Tad mi beše sve po volji
tad mi beše zivot bolji.
Uspomene,uspomene
sad s’te deo mene.
DVE SVEKRVE
Dve svekrve iskoćilje u selo
na put, na kamenje da sedet.
Uzelje u ruke kudelje vuna
da predet, vuna predet
na snae se plačet.
-Eeee….more sestro moa,
da ti kažem, da mi iskoči iz duša,
ova nusa moa , ama ić ne me sluša.
Jako manita, teke će uzvika
bez ništa, pa ka će žukne
još nekoj dn, će me pukne.
Sinu vikam, skaraja dete moe
a on božem neme čoe.
Pa još što će mi reče
naneee što se ačkaš
zarabotaj nešto što ti falji
a će veroeš ženu poviše
od mater žalji.
-Da sestro i moa je ista
tvoa makar je počista
moa neasalnica oz mater
se zauzela sinu usta mu vrzala.
Svača mlogo u kuća ni se meša
a moj ulav sin,dori gi širi teša.
Pa još ka ce ga viđim
oz usisivač u ruke, mi ide
da puknem od muke.
Na rabota će ide ,itaa da gi posredi
a poslje taa neasalnica njegoa
cev dn po putinje mu sedi.
Mu vikam nese utepooj dete moe
a on još mi privikoe
naneee gljedaj rabote svoe!
Čoek i on me kara,brinem
po staros će me izudara.
Mi vika, cuti ženo
da se ksnee raaat,
jen zalak ljep, a me viđiš mene
pri oči som sljep.
I moj čoek me kara
čuti ženo mi vikaa
a ja sirota drevna što da činim
krava u kljeć mi rika.
Ruke me boljet take muzem
a poslje nesmem jeno safiće
mljeko da uzem.
Nusa moa nema gajlje
a je pladne a je sabajlje,
do k’d gi je ćev ce spije
a ka će se dine oz drugače
belo kave će pije.
Gi gljedam nesmem reć da rečem
a od muke će se dinem
pa još i ljep gi pečem.
Ljep pečem i gi kunem,
da teke otrov da vi bine
da me čoe ta manitača
u vis će me dinee.
I mi je mlade bešomo
da lji se nesmeše ilji ne ulajlje
a sgašnje blagosim gi
muži u dimije gi stajljeee.
ŽIVOT U BOJI
Eh, ljudi moji,
nekad se živio crno bijeli,
a danas se živi život u boji,
a tako nam, tako, loše stoji.
Uzalud nam odjeća svilena,
kad nam srca kamena.
Iza maske lica mnoga se kriju,
dok te jednom rukom grle
drugom bi nož u leđa
da zariju.
Dok nam po neki pametuju,
drugi jezicima svojim
sve nas truju.
Dok neki pospani
iz svog sna se bude,
nit te znaju, nit poznaju,
a već ti sude,
a svoje grijehe da sakriju
silno se trude.
Ma, ljudi, polako haj’te,
lijepim ponašanjem,
blagim riječima
na red, nas dozivajte.
Bilo je i prije nas,
i poslije nas biće,
blago onom ko dobrotu
za sobom ostavit će.
Katedra slobodnog uma