U susret Prizrenskim susretima pjesnika – Fehmija Murati
Fehmija Murati je rođen 1954. godine u selo Planjane, u Župi kod Prizrena.
Komercijalnu Ekonomsku školu je završila u Prištini. Radila je u “Nacionalnoj Univerzitetskoj biblioteci” od 1984. godine u Prištini gdje je i živjela pedeset godina. Godine 2005. osniva Kulturno umjetničko sa sjedištem u Prištini “Svjetlucavi biseri” i učestvuje na mnogo festivala u zemlji i regionu.
Objavila je svoju prvu knjigu poezije 2004. “Umorna od puta”.
U knjizi “Tradicija i običaj Bošnjaka Župe, Podgore i Prizrena” slikovito opisuje i pojašnjava historiju, lingvistiku, geografski položaj, kao i tradiciju i običaj života Bošnjaka u selima prizrenske opštine. Prikaz etnografskog folklora Župe u ovoj knjizi rezultat je poznavanja narodnog života, predmeta folklorne kulture, muzike, usmenog stvaralaštva i govora Bošnjaka na ovim prostorima. Knjiga je veoma značajna za nauku i kulturu zajednice Bošnjaka Prizrena.
Autor je i romana “Od bajke do idile”, i zbirke pjesama“Lirske tradicionalne pjesme Župe”.
Živi u Planjanu.
Šarplaninski lirski sentiment
Pišući ovaj esej o pjesnikinji Fehmiji Murati bio sam motivisan višestruko. Prvo, bio sam u ubijeđen da pišem o pravoj pjesnikinji, zatim o pjesnikinji koja je samo-pjesnički rasla u jednom najegzotičnijem ambijentu šarplaninske etnosocijalne i geografske regije smještena između visokih vrhova Kodža Balkan, Ošljak….
Alija Đogović- “Umorna od puta”
TKALJA
U sobici sama djevojka tkalja,
A momak nožem frulicu šara.
Ona mi tka šareni splijet.
Na grudima, crveni cvijet.
On lijepo seče, koru otvara,
Lijepo i lahko, ljiljane našara,
Hladno je veče mrklo ko vuci,
Djevojka svilu drži u ruci.
Radosne joj poteku suze,
Zapjeva pjesmu i češalj uze,
Raslpeti mili ti kose moje,
Kosa je meka i zlatne boje.
Ljepotica htjela sudbu da čita,
Kosa raspletena, ko cvijetna kita.
Ah, ni ovog ljeta, udat se neću,
Sudbina jadnoj, prekrati sreću.
Planinske jele na tamjan mirišu
A lijepi momci za curom uzdišu.
Ona ide rijekom, suza joj u zeni,
talas sav u pjeni, tka joj pokrov bijeli.
SINA SOM RODILA
U planina, rodila sum sina,
ispod Buljec ovce čuvajući.
Bjela Vila babica mi bila,
a ruža ga na list privatila.
Druga Vila pupak odrezala,
i lijepo, njega okupala,
u janjeće runo zamotala,
od kupine povoj načinila.
Treća Vila, hurmom nahranila,
i ovčijim mlijekom napojila.
Četvrta mu fesić načinila,
Od smilja mu kičanku pravila,
za junaka, Šarskog proslavila.
Dođe vrijeme da se junak ženi,
zove junak sve četiri Vile,
da na svadbu one zaigraju,
zaigraju lijepo zapjevaju.
Kad dođoše sve četiri Vile,
donesoše bosiljok i smilje,
zakitiše junaka sa Šare,
a mladenki donesose dare
u to vrijeme nije bilo pare.
Donesose lire i talire,
a u sito pšenice bjelice,
da imaju sve zdrave dečice.
ZAPJEVAJMO
Zapjevajmo mile sestre moje,
Imamo mi Dina i Imana.
Da se čuju pjesme lijepe naše,
od starina pjesme od davnina.
Sa planina Ošljaka i Šare,
da odjeknu do grada Stambola.
Lijepu našu nošnju obucimo,
izatkanu sestre od davnina.
Moja braćo vi se dotjerajte,
pa se mili lijepo obucite,
u Bošnjaču staru nošnju našu.
pa i svoje kose načešljajte,
a fosove na krivo stavite,
sa kičankom od crne svilice.
Ferven crni, vezen gajtanima,
a na njemu orjentalne šare,
navezane iglom od biljura,
sestre vaše za vas izvezale.
I čakšire čojom izatkane,
Opšivene crnim gajtanima,
na nogama šarene čarape,
i opanke sa dugim vrpcama.
Srcem sestre, pesmu zapjevajmo,
i bošnjačku nošnju sačuvajmo.
na tradicija stara, običaji
Bošnjaka, Prizrena.
Na Balkanu najstarijeg grada,
tu je život opstanaka i nada.
