Ramadan Zulji-Čiko
Rođen je početkom januara 1966. godine u selu Nebregošte kod Prizrena u Republici Kosovo. Osnovnu školu je završio u svom selu, srednju školu u Rečane i u Prizrenu, studirao je na Višoj pedagoškoj školi u svom gradu Prizrenu. Oženjen je i ima četiri ćerke. Od 1984. godine stalno je nastanjen u Prizrenu. Živi i stvara u Švicarskoj. Želja za pisanjem javila mu se od rane mladosti, a zvanično je počeo pisati od pedeset i treće godine života. SAMI POD SVOJIM NEBOM četvrta je zbirka pjesama koju objavljuje. Objavio je i zbirke: ISPOD ŠARE MOJA ŽUPA, ŠAPUĆE ŽUPA i LICE NAŠEG KRAJA. U četvrtoj zbirci pjesama oko dvadesetak su nove pjesme, a ostale su odabrane iz ranije objavljenih knjiga. Pjesme mahom posvećuje svom zavičaju i sve što je vezano za njegov kraj i njegove ljude. Piše na bosanskom jeziku. U nekim pjesmama se oprobao i na lokalnom govoru. Neke njegove pjesme objavljene su na internetu.
Ramadan Zulji je pjesnik svakodnevnice. Lična iskustva, porodični odnosi, a nadasve toplina osjećanja i totalna pripadnost svom zavičaju zvuče kao poklič koji se razastire kao eho kroz sve pore svoje seoske sredine i župskog kraja. Pjesnik koji slika stvarnost, realnost, ne težeći za izrazima koji bi zasjenili ono što istinski osjeća, što želi da obilježi, ovjekovječi, da utre u pjesme sve sjećanje onako kako jeste, jednostavno, bez uljepšavanja, te tako uspijeva da utiče na čitaoca da ga prihvati kao takvog i da se prepusti da ga pjesnik vodi kroz njegov zavičaj, njegovu porodicu, probleme koji su se nadvili nad ovim krajem, onako kako on umije, ali posve jasno i konkretno.
Rešat Fazli – Iz recenzije zbirke ,,Lice našeg kraja”
SVJEDOČIM
Svjedočim da je Župa svima draga,
da je svakome stalo do svog kućnog praga.
I Župljanin na kraj svijeta neka je,
ona u njegovom srcu uvijek ostaje.
Svjedočim gdje Župljanin u tuđini da ide.
On za Župu živi, nek’ mu drugi ne zavide.
Uvijek njoj odlazi i dolazi, da li duže ili kraće.
Ne pita koliko ga košta i koliko će da plače.
Svjedočim da su Župljani domaćini pravi.
Svako želi svoj život u njoj da nastavi.
Bili iz Ljubinje, Nebregošte, Rečane ili drugih sela,
za sve njih najljepša je Župa cijela.
Svjedočim da se život u Župi nastavlja.
Nije kao nekad, da se kraj s krajem sastavlja.
U današnje vrijeme imaju razne perspektive.
Sad Župljani srećno i moderno žive.
SAMI POD SVOJIM NEBOM SAMI POD SVOJIM NEBOM
Da li smo još tu,
da li smo samo mi tu,
Bistrica je još tu,
Rečane isto su tu,
moje Nebregošte je još tu,
sva sela su tu.
I sva ljepota nalazi se u našoj Župi.
Svome selu, svome kraju, svako je trebo,
A GDJE JE NAŠE NEBO?
Gdje smo sada mi,
zašto smo našu Župu napustili?
Pa čija je ta Župa bila
kad se svakome u svojoj duši caklila?!
Župa je još uvijek naša svima,
od Prizrena pa do oba Ljubinja,
od Jablanice do Planjana,
i ostala je do dan-danas u nama.
Šar-planina je još tu,
Manastirica je tu,
Lokvica je još tu,
sva sela su tu.
Sami pod svojim nebom
Zašto tamo negdje da se otuđimo,
da se pod drugim nebom budimo?
Svakome je bilo
njegovo selo sjajno,
ko je iz njega otišo,
ostalo mu prazno i “majno” (tiho).
Ostala su groblja još tu,
imena su još čista na nišanima,
kad je naša Župa još tu,
pa, zašto smo otišli mi njima?
Zašto se hranimo tuđim hljebom?
Zar smo stvarno ostali
SAMI POD SVOJIM NEBOM
PROFESORI U ŽUPI
Škole u našoj Župi negdje su nove negdje stare,
u njima smo učili, htjeli da nam se ciljevi ostvare,
znamo i da nikom nije bilo lako,
da neko postane nešto, bilo je teško svakako.
U tim našim školama, u našem kraju,
nikli su i profesori, a njih svi znaju;
Isak, Mustafa, Rasim, Sefer, Ramuš i još mnogi,
svi su bili dobri, ali i pomalo strogi.
Svi naši profesori završili su razne struke,
nama učenicima, dok nam predavali, imali muke,
usmjeravali nas da učimo i da imamo znanje,
da od nas, neko nekad, stekne zvanje.
Naši profesori; istoričari, hemičari, matematičari,
sada su svi u penziji ili su poprilično stari,
na sve njih treba uvijek da se sjećamo,
ponosni smo i dobro je što ih imamo.
Među nama imamo profesore, predavače mlade,
u raznim školama u našem kraju još uvijek rade,
dobro da još ima djece, da sjede u školskoj klupi,
nažalost, učenika je sve manje u toj našoj Župi.
EH MAJKO, EH OČE
Majko, moj oče, vaša su vremena bolja bila.
Mi, doživjesmo da nam se i država rasturila.
Pa jedan za drugim, sada odlazimo bilo kuda,
trbuhom za kruhom u svijetu, da i nas ima svuda.
Mnogi su u tuđini odlazili prije i za to smo znali,
činilo nam se i čini, da smo mi odavno morali.
Puno je otišlo sa vizama, više kao sami, samci.
Eh majko, eh oče, vi ste u svom kraju postali stranci.
Mnogo je Župljana u tuđini, koji se mnogi znamo,
pored drugih i mi ćemo zauvjek ostati tamo.
Prođe i nama život, svako će reči; eto što je to je,
rodila se ovdje djeca, nekom jedno, dvoje ili troje.
Ta naša djeca, ovdje postadoše generacija druga.
Eh majko, eh oče, za vas, nama je još veća tuga.
Da nam ne ostanete sami, za vas sve bi dali,
nemoj, ne recite, da bi smo i mi tako dočekali.
U tuđini mi smo na sve strane rasejani,
često odlazimo na odmoru kući a bogami i sami.
Vraćamo se iz te daljine, zbog vas u ta naša sela.
Eh majko, eh oče i duša naša, nije nam vesela.
Neka je stvarno prokleta ta daljina,
što odvoji majku, oca, od ćerke i od svoga sina.
Ne znamo dalje, kakva će sudbina biti napisana,
kakav ćemo svi mi imati život i kako će biti nama.
