“Sami pod svojim nebom” četvrta je zbirka pjesama koju objavljuje pjesnik Ramadan Zulji Čiko. Pre ove zbirke objavio je zbirke pjesama: Ispod Šare moja Župa, Šapuće Župa i Lice našeg kraja. U četvrtoj zbirci pjesama dvadesetak je novih pjesme, a ostale pjesme su odabrane iz ranije objavljenih knjiga autora. Pjesme mahom posvećuje svom zavičaju i sve što je vezano za njegov kraj i njegove ljude.
Izdvajam dio recenzije ove zbirke:
U književnosti i umjetnosti postoje opšta klasična dijela čiji je umjetnički način i stil saopštavnja razumljiv i prihvatljiv za većinu ljudi. Međutim postoje književna djela čiji su stilovi pisanja namijenjeni i prepoznatljivi određenoj grupi ljudi. Jedna takva grupa čitaoca su ciljna grupa autora Ramadana Zuljija u zbirci pjesama “Sami pod svojim nebom”. Targetirani čitaoci u potpunosti razumiju situacije, mjesta i događaje, ljude i vrijeme o kojima kazuje autor u svojim stihovima. Većina ovih čitalaca će možda teško razumjeti “Zašto čekamo Godao” ali nedvosmisleno će prepoznati emocije koje autor donosi, o svom rodnom kraju, Župi i gradu Prizrenu. Ova zbirka je namijenjena prvenstveno njima. Pored specifičnih, u pjesmama se prepoznavaju i elementi univerzalnog opisa opštih ljudskih osobina.
…
Masar Šašivari
POD SVOJIM NEBOM
Da li smo još tu,
da li smo samo mi tu,
Bistrica je još tu,
Rečane isto su tu,
moje Nebregošte je još tu,
sva sela su tu.
I sva ljepota nalazi se u našoj Župi.
Svome selu, svome kraju, svako je trebo,
A GDJE JE NAŠE NEBO?
Gdje smo sada mi,
zašto smo našu Župu napustili?
Pa čija je ta Župa bila
kad se svakome u svojoj duši caklila?!
Župa je još uvijek naša svima,
od Prizrena pa do oba Ljubinja,
od Jablanice do Planjana,
i ostala je do dan-danas u nama.
Šar-planina je još tu,
Manastirica je tu,
Lokvica je još tu,
sva sela su tu.
Sami pod svojim nebom
Zašto tamo negdje da se otuđimo,
da se pod drugim nebom budimo?
Svakome je bilo
njegovo selo sjajno,
ko je iz njega otišo,
ostalo mu prazno i “majno” (tiho).
Ostala su groblja još tu,
imena su još čista na nišanima,
kad je naša Župa još tu,
pa, zašto smo otišli mi njima?
Zašto se hranimo tuđim hljebom?
Zar smo stvarno ostali
SAMI POD SVOJIM NEBOM?
NEBREGOŠTE, SELO MOJE MILO
Nebregošte, selo moje milo,
u tebe sam se ja rodio,
rodili se tu moje sestre i nekoliko brata,
u tebi smo imali kuću, četiri sobe na dva sprata.
Nebregošte, selo moje milo,
prve korake ja sam u tebi naučio,
naravno i prvu školu učio,
moj sam život u tebi provodio i tu se mučio.
Nebregošte, selo moje milo,
nisam samo ja tebe napustio,
drugi je tako htio, nije bilo moje volje,
svako je mislio da će mu u gradu biti bolje.
Nebregošte, selo moje milo,
zarad inostranstva skoro te je svak ostavio,
na neki se način od tebe oprostio,
pitam se, šta je tamo dobio?
Nebregošte, selo moje milo,
svako te u srcu nosio i uvijek tu bilo,
sa tobom su još poneki mještani ostali,
oni su te, selo moje milo, dobro prepoznali.
