Ernesa Koljenović perspektivna pjesnikinja iz Prizrena je dobitnica nagrade Udruženja za kulturu – Nova svjetlost (KNS) na Međunarodnom književnom susretu– 2023 “KNS Pero “– Bosanskohercegovačke dijaspore. Nagrada je dodijeljena u kategoriji Mladi pjesnici Balkana “Ljubav pera” za kreativnu poetsku kreaciju. Susreti su se održali avgusta mjeseca prošle godine u Sarajevu.
U nastavku donosimo radove Ernese Koljenović:
I ZVIJEZDE UMIRU
Oprosti mi
Ako se jednog jutra probudiš
Uz zvukove talasa
Bez mog glasa
Oprosti mi
Kad te povjetarac lagano zagrli
I pomiluje kosu
Oprosti što to neću biti ja
Kada ti zalazak sunca oduzme dah
Svojom ljepotom
Oprosti mi što neću biti ja
Oprosti mi
Kada se noću probudiš
Sav uzrujan od noćne more
Oprosti što mog broja više neće biti, da pozoveš
Oprosti mi
Kad pogledaš u nebesko platno
I ugledaš samo mjesec bijeli
Bez ijedne zvijezde
Dešava se da zvijezde umiru
Možda sam baš i ja tu izabrala
I nestala
sa zemljinog prostranstva
I nebeskog platna
Kao ta zvijezda koja gubi sjaj
I pada
U tmninu iz koje se još uvijek
Niko vratio nije
Oprosti mi
Što neću ni ja.
POPUT DJETETA
Trčala sam ti u zagrljaj
Poput malog dijeteta
Neiskvarene duše
Čiste, velike ljubavi
Trčala
Da se sakrijem od svih ljudskih zvijeri
Koje su me danima progonile
Trčala rukama koje će me braniti od ratova koje vodim u sebi
Braniti kako ne bih bila povređena
Trčala sam
Trčala tvojim očima u kojima je sjaj bio jak poput ljetnjeg sunčevog sjaja koji je oči pržio
A tako prijao
Trčala sam ti
Iako si nekad trnovit bio
Iako si moje tijelo trnjem popunio
Nije ostalo ni jednog mjesta na kojem bi još jedan trn stao
Grlila sam te tada
Najsnažnije
Voljela sam te tada
Najviše
Želja za tvojim zagrljajima
Bila je najjača
Jača od svih onih dosadnih pojmova koje nam fizika objašnjava, a nije ljubav i nije želja
Trčala sam ti
Iskreno, poput djeteta koji vjeruje u bajke,
Neiskvarenom dušom živjela bajku sa tobom
Trčala sam ti u zagralj
Jer su jedino te tvoje snažne ruke, meni ruke spasa od ovih ljudskih zvijeri.
Novembar
-Još uvijek pamtim novembar.. reče dok je gledao u daljinu, znajući da će je boleti te reči morao je izgovoriti.
-Pamtim one hladne kišne noći koje si voljela više od sunčanih dana, voljela si kišu, pahulje, voljela si hladne ljude, voljela sve ono što ledilo je srce.
A mene voljela nisi.., možda htjela nisi da me zavoliš, i da sa mnom budeš srećna.
-Pamtim one noći kada smo dugo pričali uz kafu, sa pogledom na grad. Pamtim i one tvoje sjajne oči koje gledaju u pahulje, oduvijek si željela biti jedna od njih, bila si drugačija. Sunce voljela nisi, ljeto nije bilo tvoje godišnje doba, najhladnija si bila ljeti, al tek kad se jesen bližila u tebi sam video ljubav cijelog svijeta.
Bila si posebna zbog svega čak si mi i u nekim trenucima bila posebna jer me nisi htjela, nisi htjela voljeti bilo koga, možda je tvoje srce bilo obećano drugom. Al voleo sam te. Stvarno jesam, još uvijek te volim i sve pamtim. Još uvijek sam na istom mjestu, tu te čekam iako znam da nećeš doći. Još uvijek će svaki novembar pamtiti naše korake, i one razgovore, pamtiće noći zbog kojih su svi u mojim očima izgubili važnost a ti postala prioritet.
Znao sam ja, da će sve to jednom proći, da mi postojali nismo, i da ću sve pamtiti. Nadam se da bar ne pristaješ na nešto manje od ljubavi kakvu sam ti ja pružao, i nadam se da će te on voljeti onako kako sam ja. Da će znati vidjeti ljubav prema pahuljama, prema kapima kiše, prema onom vjetru dok raspletene kose setaš i ćutiš, nadam se da će tebe takvu on takav shvatiti i zavoljeti.
*S ljubavlju tvoj neko
Katedra Slobodnog Uma
