Sahit Kandić, rođen je 1969. godine u Metehu kod Plava, u Sandžaku. Njegova familija se 1974. godine seli u Peći, na Kosovu, gdje on i danas živi te uspješno djeluje i stvara.
Diplomirani je pravnik, i autor nekoliko knjiga, poput iluzionističke brošure “Magična zabava” (2011), zbirke primjenjene poezije “Kauboj” (2012), i na koncu zbirke lirske poezije “Sandžak, ni na zemlji, nit pod njom” (2014). Poezija mu ja objavljivana u brojnim književnim časopisima i listovima pune tri i pol decenije, a u posljednje vrijeme i u nekoliko brojeva DIVAN-ovih zajedničkih zbirki “Mostovi prijateljstva” i u antologiji, u Skoplju; tri zbornika od izdavača KULTura sNOVA u Zagrebu; potom u međunarodni zbornik “Pjesma je ljubav”, Lukavac u BiH; te upravo i u plavskom IPCR-u u Crnoj Gori; a sudjeluje i na ponekim poetskim kontestima gdje je vrlo zapažen, poput prestižnog internacionalnog nadmetanja poput MiliDueli itd.
Inače, široj ovdašnjoj javnosti, Sahit Kandić je poznatiji kao dugogodišnji aktivista civilnog društva te član i suosnivač brojnih organizacija i mreža; ali i kao novinar jer je radio za brojne ugledne medije, a najviše za javni servis RTK1 i Radio Kosova2 u Prištini, te također ranije kao kolumnista za novopazarsku Reviju “Sandžak”, a u posljednje vrijeme uglavnom piše za portal bosnjaci,net sa sjedištem u Njujorku, i mnoge druge. A suradnik je na nekoliko znanstvenih monografija, te lektor brojnih poetskih i proznih djela ovdašnjih književnih stvaralaca. Dakako, obnašao je nekoliko političkih funkcija na lokalnoj i centralnoj razini vlasti, pa tako bio član Konsultativnog vijeća za zajednice pri Kabinetu Predsjednika Kosova, a kasnije i politički savjetnik Zamjenice Premijera Kosova, i tako dalje.
JESENJA IDILA U PLANINI
Ne čuje se u praskozorje
Nestašni vrabac mali
Ni moja tamna sjen
što lagahno pluta po horizontu
Ni fijuk vjetra pod skute što mi fali
Ne čuju se u Meteh, Hridove, na Jelenku
Žubori potoka okovani injem
Ni studen skrivena u nizamskoj kuli
Ni smijeh iz sjećanja pješčane duše
A ni kolo, ljetos, svirano na fruli
Ne, ne pomalja se jutros
Ni poklekli krajolik s oreolom sunca
Na Čakor, Šabovoj Glavi, na Dijelu
Ne znam što se ne čuju sabahski ezani
Ni poetski duh, ni ratnički mladi hir
Nit samorodni bljesak u oku što duši slama mir
Ne bude se jutros
Ni braća vuci, daleko, tamo
A i ja kao da nisam, no mi se čini samo
JA SAM ENIGMA
Ja sam ti enigma
Svim ljudima svijeta
Za jedne sam filozof
Za druge poeta
Treći vele da sam
Zvjezdom sreće vođen
Psihijatri tvrde
Da sam lud i rođen
Ti se isto ljutiš
Pa mi tepaš zatim
Htio bih, al’ ne ide
Bar jedno da shvatim
Zato ipak mislim
Nek je – šta je
Ovako je super
Samo neka traje
K DOMU U POZNU JESEN
Smrzlo sunce ko limun žut
Pozna jesen zgužvala put
Pa tjeram psovke iz sebe
Ledena stud gušu mi steže
Kišne lokve s puta bježe
A kaldrma vidik grebe
Korak mi ko guja ljuta
zagriza ostatak puta
Dome, da dođem do tebe
https://kajankajan.blogspot.com/2023/08/vedri-duh-sahita-kandica-na-koncertu.html
https://www.biserje.ba/poezija-sahit-kandic/?fbclid=IwAR2qUf0CtxULWC6U0CjeF2yZ1V_x-YchVbiqnPx6smOFmO6vuMf5YPXpfU0