Prizrenski susreti pjesnika: “Katedra slobodnog uma” predstavalja pisca Petrita Palushi koji živi i stvatra u Kuksu u Albaniji
Piše: Demir Reshiti
Petrit Palushi je vrlo poseban stvaralac koji se u albanskoj književnosti pojavio nakon ‘90-ih, koji osim što je romanopisac, povremeno se bavi novinarstvom i esejistikom, poznat je i kao istraživač albanske književnosti. Objavio je sljedeća djela: „Pisac i anatema“ (1995.), „Masakr u Buzëmadheu“ (1996.), „Muharem Bajraktari u godinama ‘45-‘46.“ (1998.), „Misterija priče“, ( 1999), „Kukës za 79 dana” (1999), „Andorin potok” (2004), „Tri sestre u gradu” (2006, drugo izdanje 2011), „Raspeće Havzi Nele/Kryqëzimi i Havzi Nelës” (2008), „Artemisa grijeha”(2010),“ Čovjek koji se pobrinuo za njegov grob ”(2007),“ Kaltrinine cipele ”(2013),“ Krevet 13 ”(2016),“ Frederik Rreshpja kojeg nikada nismo razumjeli” (2016) i “Druga kazna Havzi Nele ”(2017).
Godine 2019, Palushi je ponovo objavio sa nekim dodacima knjigu-dnevnik „Kukes za 79 dana – proljeće 1999.“.
Slijedi stranica dnevnika:
Subota, 15.05.1999
Stvaralac Demir Rešiti je po dolasku u Kukeš/ Kuks započeo saradnju sa Radio Kukës.
Prvu emisiju koju je pripremio bila je hronika izgubljenog djeteta. Kaže da su 2. aprila ispred džamije u Kuksu zatekli dvogodišnju djevojčicu kako plače. Shyqyri Misini (iz Plava Opolje) ju je pronašao i ovaj događaj je dobro zapamtio jer je bio petak, veoma hladan petak, vidjevši da dijete plače i da se niko ne osvrće uzeo je dijete u naručje i pitao ljude u blizini i oko džamije i unutar džamije, kada je vidio da dijete nema nikog svog u blizini, prijavio je u policijsku stanicu. Odvezli su dijete u policijski kombi, nekoliko puta su to izveštavali na TV Kukësi i Radio Kukësi, ali se i dalje niko nije javljao povodom izgubljenog djeteta. Nakon toga je Shyqyri Misini je odveo dijete sa sobom i sada žive u kampu koji su izgradili Talijani, u šatoru broj 389. Djevojčici je dao ime: Atdhetare Kosova i, ako su jednog dana njeni roditelji pronađu, dijete će se zvati imenom i prezimenom kako je dobilo na Kosovu.
Demir mi je priča da je čuo da su roditelji djeteta ubijeni prije nego što su izgnanici sa Kosova došli ovamo, a očigledno ga je jedan od rođaka dijete poveo sa sobom i u kaosu koji nastao izgubio oko džamije.
Ali, se on prisjeća i kaže da je i sam vidio takav slučaj bežući preko Šar-planinom prema Makedoniji. Na putu je bilo i mnogo žena, djece i staraca, uglavnom mještana sela Kuklibeg. Bilo je hladno, izuzetno hladno i jako ledeno. Idući sa svojim mještanom iz sela, Agimom Sinanijem, susreli su se sa nekim stanovnicima Kuklibega, koji su im ispričali da su usput zatekli ostavljenu bebu. Našli su je kako jedva diše i zagrijali je svojim dahom. Rečeno nam je, budući da je jedna grupa ljudi išla ispred njih, da ako je sustignom poručimo ljudima, da su pronašli dijete da je živo i ih neko od porodice bebe sačeka da uzme dijete. Demir i Agim došli su do grupe ljudi koji su išli ispred njih, oni su se nastanili kraj jednog drveta kako bi se malo zaštitili od jakog vjetra koji je tu i tamo raznosio snijeg. Vidjeli su roditelje djeteta, čija su se lica ozarila kada su saznali da im je dijete živo. Majka djeteta im je rekla da je dijete držala u jednoj ruci, ali joj je od hladnoće ruka bila zamrzla i nije osjetila da joj je dijete ispalo iz ruke. Kada je majka djeteta to shvatila, bilo je prekasno. I baš u kada se otac djeteta vraćao da ga traži (ako je živ da ga povede sa sobom, ako je mrtvo, da ga ukopa da dijete tamo počiva), stigli su oni koji su donijeli radosnu vijest da je dijete živo. Dok su oboje nastavili put ka Vešali, u Makedoniji, grupa ljudi je ostala iza njih da čeka bebu.
