Novinar Raif Kasi rođen je u Gornjem Ljubnju 1959. godine u Opštini Prizren. Još kao student započeo je sa radom u novinarstvu u tada najtiražnijem dnevnom listu na prostorima SFRJ „Večernjim novostima“. Od tada mu ova nimalo lahka i „klizava“ profesija postaje preokuacija cijelog života. Radio je u petnaestak domaćih i svjetskih, poznatih novinskih kuća i agencija; u Tanjugu, Radio Jugoslaviji, Fonetu, svjetskom servisu BBC-a, Danas-u, Frankfurtskim vestima, Kosovskom avazu, Alemu, i u drugim.
Nakon rata na Kosovu bio je na zadatku novinara i urednika za kulturu i reportaže u prvom nedjeljniku na bosanskom jeziku na Kosovu – “Kosovski avaz”, koji se kasnije transformisao u nedjeljnik pod imenom “Alem”. Godine 1995. suosnivač je i jedan od urednika u prvim časopisima na Kosovu na albanskom jeziku – “Astra” i “Mjelma”, koji su tretirali teme iz egzatnih nauka, to jest metafizike i onostranih dimenzija. Novinar Kasi je od osnivanja u RTK angažiran u programu radia na bosanskom jeziku, istrživač je, književni kritičar i recenzent.
Do sada je napisao četiri knjige; “Čovjek i magija”, “Hipnozom u astral”, “Hokus pokus” i koautor je “Albansko-bosanskog rječnika”, prvog na ovim jezicima na Kosovu,a možda i u bivšim Yu republikama. “Suze mokrog jastuka” su njegovo peto djelo. Romani “U svitanju” koji je izazio u djelovima u nedjeljniku Alem i “Ledeni vilajet” još nisu objavljeni. Za svoj doprinos u širenju mira, tolerancije i prijateljstva među narodima proglašen je “Ambasadorom mira” 2020. kada mu je i uručena povelja Svjetske organizacije za mir.
. –
IZGUBLJENA SREĆA
Vrijeme bješe nikakvo, godina jalova. Kukuruzišta na ispucaloj zemlji, otvorenih, žednih usta vapiše za kišom. Glad uporno, čvrsto je stezala. Kao da se izmješao sjever sa jugom. Izobilje sa bijedom.
Svakako, priroda ne zna za poraz, ona izlazi uvijek kao pobjednik. Ni jedan insan, životinja ili biljka ne bi pošteđena velikih suša tih godina, kakvih ne pamte ni najstariji ljudi u Župi. I užeglo sunce svojim vrelim vjetrovima davaše fursat snagu i poput pastuva u preriji nezadrživo je pustošilo usjeve na svome putu, sa juga ka sjeveru. Nemaše ni poja šarenih zebi, ušutkao se bio i nestašni kos…
Tri “godine gladne”…
Prođoše…
Tiho u crnini…
Graktanje gavrana, vrana i čavki u potrazi za hranom para sinje nebo. Bejadin Bajo, osjeti treptaj užeglog vazduha koji mu zamuti vid. I dok mu se uši ljušte od jakog sunca polahko puzi uz strmu liticu tražeći požutjelu koprivu, ili da Bog dâ nafaku1 i nađe kakvo jestivo korijenje. Ali, tragovi suše su užasni – rijetki su listovi suhe i srećapožutjele koprive, a korijenje kao da je u zemlju još dublje pobjeglo. Možda i zato Bejadinu Baji crijeva zacvilješe tužno.
… I djeca su utihnula u svojim koracima i čavrljanima, tuga je izvirivala iz njihovih utonulih očiju. Vedre noći nisu im dale oka sklopiti. Želudac se smanjio i sastavio, haman sa leđima. Bistre dječije suze završavale su na mokrom jastuku. Gubili su se u gladnom vilajetu, a ravnodušnost se nastanila u njihovim krhkim i iznemoglim tijelima. Duša je čekala na izlazu… Glad je ravnala noć i dan, a tama je gospodarila neimaštinom.
U tri dana Bejadin sa svojim “jatom” jeo je samo jednom, neku nezasoljenu čorbu od koprive i nekog suhog lišća ubranog na obližnjem proplanku. Odavno “ne izlazi vani “, ni njegova žena, a ni djeca…
Vraćao se kući…
Sunce već odavno pliva u bakarnoj boji zapada. Zavežljaj okačen na ispucalom, starom remenu njegovog desnog kuka, ritmičkim ljuljanjem tjera ga da ubrza svoj mlitavi hod. “Blagunjavo” šuštanje suhe koprive u zavežljajčiću unosio je spokoj u njegovoj, iako gladnoj, duši:
Haber dođe…
Dođe, nepozvan – ali mio…
Dajdža Sulejman našao neki dobar posao u gradu. Predlaže mu da vodi radove na izgradnji kuće, pazarene u tijesno vrijeme. Kao dobrom i već iskusnom majstoru, tridesetjednogodišnjem Baji zadovoljno zasijaše plave, krupne oči. Neka jeza poput munje prostruji njegovim slabunjavim, od gladi, iznemoglim tijelom.
– Fala ti, dajo moj! Da neje tebe…? – zahvali se i čvrsto ga zagrli.
Suza se skotrlja niz Bajino napaćeno, borama izbrazdano, lice i pade na dajdžino rame, dugo poput bijele bradavice blješteći na staroj, pocijepanoj, lanenoj košulji. Jedino Razija primijeti, čudeći se takvoj pojavi.
“Som zn’la, ove je znak od Boga za ova naša sreća”, pomisli Razija.
Dođe vrijeme…
Počeli radovi…
Stari Ramadan, Afrimov otac, bi zadovoljan: velika kuća nazirala se u obrisima tek započetih zidova. Čudio se presretni Bajo: “niko sem njih ne radi, rijetkih je sa ovakvom srećom u ovim jalovom godinama”.
“Hvala, dragom Allahu, dajdži i gazdi”, zahvaljivao je u sebi.
Ko zna po koji put, teškom mukom podiže oveći kamen i uzida u debeo zid. Znoj se slivao niz prijevremene bore umornog lica. Činilo mu se, svaka je pora nepresušni izvor. Ponekad padajuće kapljice znoja sa njegovog čela presretne lopata, istrošena mistrija, čerpić, ili kamen. A on se ne da, mlad je. Izdržaće on. Radi djece svoje…
– Allahu, dragi, pušti jen veter i osveži nas! – skoro naglas umorno reče Bajo i podiže glavu ka nebu na kojem opazi gdje beskrajnim plavetnilom plove raštrkana jagnjad bijelih oblačića gubeći se iza prostranih i visokih planina.
Tiha, užarena nebeska kugla u zenitu neumoljivi je krivac nesnosne žege, ali i nijemi svjedok Bajinih muka. I kako to biva u ovakvim prilikama, to samo on i njegova tajfa znaju, ponajviše jedanaestogodišnji dječačić Zafir, vrijedni kavdžija, čije slabunjave nožice ostadoše na prečagama merdevina. Kav mu se niz leđa cijedila sve do peta.
Bajini česti, čežnjivi pogledi ka svome djetetu dolivaše zadnje kapi gorčine u prepunoj čaši njegovih muka. Jedan je od onih koji preko svojih leđa osjeća svu surovost života u borbi za suhim parčetom hljeba. A glad uporno stegla, ne da se odlijepiti od njih…
Rabota, žega, glad…
Došlo vrijeme. Šest majstora i tri kavdžije, poslije tridesetdva dana, spremni su da predaju kuću starom Ramadanu. A on, nakrivio bijelo prljavo keče, poskakuje čas na jednu, čas na drugu nogu. Zadovoljno je kovitlao krupnim, crnim očima dajući tamnim obrvama izrazitu gustinu, a opušteni, također, gusti crni brkovi odjednom se “zadovoljno” razmaknuše:
– Aaaa… shumë mirë. Pasha Zotin, shumë e bukur. (Mnogo dobro. Bogami, mnogo lijepo.) – zadovoljno protrlja bradu stari Ramadan i udalji se kao po običaju desetak metara, da bi uperio pogled u novoizgrađenu čerpičaru “nasađenu“ na kamene temelje. Nije ni primijetio dolazak svoga sina Afrima.
– Lijepa ti je. Dijete ti je na putu i za dva mjeseca imaćeš, ako Bog da, sina ili kćer – obrati mu se tiho, ali radosno stari Ramadan.
Dok se tajfa užurbano pripremala svlačeći prljavu i od znoja mokru radnu odjeću, hodža sa Sinan pašine džamije oglasi se ezanom. Bajo i dajdža uzeše abdest, hitrim koracima pođoše da klanjaju džumu.
“Dok klanjamo, insAllah, gazda će ni donese pare”, pomisli Bajo i na licu mu zaigra blagi i lelujavi osmijeh.
– Adžo Ramadan! Neka vi je ‘ajrlija kuća, zdravo i râtnoda živite u njâ. Za alal pare – alal kuća! – reče Bajo vrativši se iz obližnje džamije. Stari Ramadan, desnom rukom podiže svoju bijelu, zaprljanu kapu i reče:
– Ju jeni Torbeshët! (vi ste Torbeši). Pošteni ste ljudi i razumijet’ ćete me da u ovaj vakat, u ovim tijesnim godinama, nemam para. Ali, kad meni da Bog – tada i ja vama. Ne brinite se, platiću vam…
Njegove riječi bijahu jače od kuršuma. Bajo se sruši na ispucalu zemlju, mali Zafir plačući pritrča i zagrli svoga babu. Srce njegovog oca prestade da kuca, a njegova duša se zauvijek oslobodi tereta koji se na nju gomilao posljednjih “godina gladnih”.
“Barem da umrev najeden i doma. U svua kuća”, bila je prva misao njegovog dajdže čije izbrazdano vremešno lice poprimi tužan izgled. Bio je zašao u osamdesetu. Plakao je kao dijete…
………..
Nastavak priče pročitajte na: LINK